Poznata je ona narodna: Brigo moja prijeđi na drugoga. Njome se ne služi odgovorna, radišna, čestita, plemenita osoba. To je misao vodilja osoba drugačijih karakteristika koje nisu na ponos. Za svoj nerad, neuspjeh nalaze krivce svugdje i u svakome, pa i u Bogu, samo ne u sebi. Često za vlastite promašaje i neuspjehe krive Boga. Priželjkuju svijet bez muke, bez trpljenja, bez problema i očekuje da sve to Bog ostvari.
„Ukrijepite ruke klonule, koljena klecava!“
Takovima su svi uspješni ljudi nečasni, nepošteni, jer na drugi način ne bi mogli postići taj status i bogatstvo. To je njihovo razmišljanje kojim nastoje opravdati svoj nerad, površnost, lijenost, neodgovornost. Oni su „pročitana knjiga“ koju nitko ne shvaća ozbiljno, čiji sadržaj ponajviše govori o njima samima. Oni su, bez obzira na promašaje, puni sebe ne želeći prihvatiti tuđe savjete. Sebe precjenjuju, druge podcjenjuju.
Gospode, Ti si vjeran svojim obećanjima i kada moramo dugo i strpljivo čekati njihovo ostvarenje. U svojoj poniznosti, svjesni svoje ograničenosti, pripremamo se za proslavu Tvojeg dolaska među nas tražeći oprost naše krivnje zbog neprikladnog ležaja kojeg smo ti priredili u Betlehemskoj štalici.
U našim srcima odjekuju riječi proroka Izaije: „Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta. Neka bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se!“. Evo Boga vašega, on sam hita da vas spasi!“. (Iz.35.1-6).
Kad se Bog uključi u povijest čovječanstva, stanje se radikalno mijena. Baš zbog toga prorok poziva narod: „Ukrijepite ruke klonule, koljena klecava!“.
Radost oslobođenja pojačana je i fizičkim iscjelivanjem: Sljepačke će oči tad progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati“.
Čovjek je veoma nestrpljivo biće: htio bi da se odmah ostvare sva mesijanska obećanja. Stoga se često srdi na Boga što mu odmah ne ispunjava želje. Božja mu se obećanja čine dalekim u prostoru i vremenu, a izgledaju mu i nedohvatljiva.
Apostol Jakov svjestan te činjenice, stavlja nam pred oči lik poljodjelca koji marljivo radi svoj posao i strpljivo čeka plodove svoga rada i sjetve.
Tako i vjernici trebaju mirno i strpljivo čekati Gospodinov dolazak. Jer, on sam odlučuje o vremenu svog dolaska.
Takvo čekanje, zasigurno, neke ljude obeshrabruje. Ne smijemo nasjedati ovakvoj kušnji, jer „Gospodinov dolazak je blizu, na vratima“. (Jak.5.8.).
Današnje Evanđelje objavljuje Isusovo mesijansko dostojanstvo i poslanje. Isus ispunja ono što je Izaija opisao kao obećanje, kao znak Mesijina dolaska na svijet.
Kad je Ivan Krstitelj uputio Isusu svoje izaslanike da ga upitaju: „Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?“, Isus se poziva na svoja djela koja su znak mesijanskog vremena, a koja je na poseban način opisao prorok Izaija, što smo čuli u današnjem prvom čitanju. Zaključak ostavlja Ivanu. On sam treba zaključiti da je Isus „onaj koji treba doći“, a koji je, kao što djela pokazuju, već došao: „Idite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest“. (Mt.10.4-5).
Kad čovjek gubi osjećaj za Boga i njegove zakone spreman je na kojekakva neljudska djela – zločine. Time kažnjava samoga sebe, ne mora ga kažnjavati Bog! Treba li se onda čuditi procvatu korupcije, nasilja, laži?
„Vratite se meni i ja ću se vratiti vama!“
No, na svijetu ne vlada samo zlo. Ima i puno dobrote, solidarnosti, napora da se pronađe istina i da zavlada pravda. To nas ohrabruje.
Stoga se vjernik ne smije obeshrabriti i pomoriti sa sudbinom ili pasti u malodušje. Ako je Bog s nama i među nama, ništa se ne može smatrati potpuno izgubljenim.
Dolazak Mesije mijenja pustinju u raj. Bog nas poziva: „Vratite se meni i ja ću se vratiti vama!“. (Mal.3.7.).
Apostol Jakov nas upozorava da budemo strpljivi. U susretu s nasiljem i nepravdom kršćanin treba sačuvati strpljenje i ustrajati u svom uvjerenju. Ne smije gubiti nadu i pouzdanje u Gospodina.
Nikada ne zaboravi da je jedini pravedni sudac Bog, koji je pored nas i prati sva zbivanja. Ta spoznaja ti donosi vedrinu. Vjernik ne smije biti žalostan. Žalost bi bila znak nepovjerenja, a ti vjeruješ svom Spasitelju, zar ne?!
Promisli samo koliko je Bog strpljiv a nama – grešnicima i pruža nam novu šansu za obraćenje. Strpljivost, bolje rečeno velikodušnost, dar je Duha Svetoga. Za apostola Jakova strpljivost je znak žive vjere i nade.
Nestrpljivost se često odražava u našem životu ne samo kod djece koja pružaju ručice za još nedovoljno pečenim kolačima ili vrućim mlijekom, gdje želja nadvlada razum.
Kod odraslih je to još izrazitije. Nema svanuća prije zore, ni zrelog voća preko noći. Koliko strpljenja iziskuje gradnja kuće od temelja do krova. Ne gubi nadu: cigla po cigla… Zar si zaboravio narodnu mudrost koja ti poručuje: Zrno po zrno, pogača – kamen po kamen, palača.
Ne dozvoli da ti dan prođe bez učinjenog dobrog djela. To je put sretnoj vječnosti, i najljepša čestitka Novorođenome.
Božić je blagdan radosti. Za nutarnje, pak, raspoloženje je potrebna vjera. „Mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega“, molili smo na početku misnog slavlja u zbornoj molitvi.
Često nas zaokupi malaksalo i beznadno stanje. Postajemo zarobljeni idejama ovoga materijaliziranog i hedonističkog svijeta, koji nas pomalo tjera u beznađe i krizu vjere.
Riječi utjehe i ohrabrenja što ih je prorok Izaija uputio Izraelu: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“. (Iz.35.4.), upućene su i nama.
Naša je jakost u Bogu. Što to prije shvatiš i prihvatiš, bolje za tebe. Kad se Bog zauzme za nas, i kad se mi njemu povjerimo, gledat ćemo novim očima i slušati drugačije nego do sada, kao otkupljenici Gospodnji. Prorok veli: „Doći će na Sion kličući od radosti, s veseljem vječnim na čelima: pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci“. (Iz.35.10).
Bog nas poziva da se oslonimo na njegovu moć i pomoć. On je tu blizu – u sakramentima. Prihvati je strpljivo očekujući plodove molitve.
Proroci su nam uzor prave nade. U njoj su živjeli i umirali. Ivan Krstitelj je s velikim žarom naviještao dolazak Mesije, pozivajući narod na obraćenje života. Mesiju je zamišljao strogim: „U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim“. (Mt.3.11.).
Spašavaju nas djela Božje ljubavi o kojoj će sveti Pavao pisati Crkvi u Rimu: „Ljubav je Božja razlivena u srcima vašim po Duhu Svetom koji vam je dan“. (Rim.5.5.).
Otvori svoje srce, neka ga ispuni njegova ljubav!