Lete danci kao sanci, a godišta ko i ništa. No, vrijeme ipak sporo prolazi kad ste bez krova nad glavom, a otac ste mnogobrojne obitelji čije čežnje za dostojanstvom Bogom darovane, kojeg zaslužuje svaki čovjek, svaka zajednica koja ne može normalno funkcionirati bez prikladnog mjesta okupljanja.
36 godina molitve, čežnje i prošnje
Prolazili dani, tjedni, mjeseci, pa i godine ispunjene čežnjom, molitvom koja nije smekšala srca zadojenih mržnjom prema onima koji vjeruju da život nije nastao nekim pukim slučajem, već da ga je Bog stvorio i njime upravlja.
Kucali mi na mnoga vrata, obilazili, pisali, molili, žalili se „od nemila do nedraga“, dokazivali potrebu, pravdu i dostojanstvo, upozoravali na pravdu, običaje i zakone, na iskonsko pravo čovjeka da prigne koljena pred Tvorcem svega stvorenoga priznajući se djelom Božje stvaralačke ljubavi, ali kamena srca bi teško smekšati. Oni ne priznaju, a mi vjerujemo da je Bog gospodar povijesti i da ima posljednju riječ. I prođe tako u molitvi, čežnji i prošnji punih trideset i šest godina dok nas konačno „sunce nije ogrijalo“ dobivši papire o slobodnoj gradnji „crkve iz snova“. Prođe tako, moglo bi se reći cio ljudski radni vijek kad bi se priznao „beneficirani radni staž“, što i zaslužuje obzirom na sredinu, vrijeme i uvjete rada.
Zasluga ta rješenje problema ide prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je kao pravi otac obitelji vodio brigu o svim segmentima društva u svakom djeliću drage nam domovine.
[Best_Wordpress_Gallery id=”514″ gal_title=”191210mikickomentar”]
Tako je i ovdje poticao mjesne vršioce vlasti da požure s papirologijom kako bi napokon omogućili izgradnju crkve na doličnom mjestu. I kad je dozvola bila dobivena, naredio je Ljubi Ćesiću-Rojsu, koji je 15. srpnja 1995. dobio čin general-bojnika, da svojom 66. Inženjerijskom pukovnijom obavi zemljane radove za crkvu u Pločama. I pristupiše oni svom zadatku, na opću radost vjerničkoga puka, 29. srpnja 1998. godine. Teren smo blagoslovili 3. kolovoza.
Nije se tome svatko obradovao. Ubrzo nastadoše problemi: oštećenje građevinskih strojeva, pisanje kojekakvih pogrdnih parola po strojevima.
Kako zaboraviti brigu general-pukovnika Milivoja Petkovića koji nas je posjećivao vodeći brigu kako napreduju iskopi. Kad je čuo, a i vidio „diverzijske napade“ na građevinsku operativu silno se rastužio, pa i naljutio govoreći da će poslati desetinu vojnika koji bi boravili na gradilištu i tako omogućili neometano izvođenje radova. Nemojte to za sada jer bi mogli izazvati protivan efekt, rekoh. Složio se s tim dodajući: Ako zatreba, znate gdje sam. Brzo ćemo reagirati. Danas taj veliki rodoljub izdržava 20-ogodišnju zatvorsku kaznu. Žalbeno vijeće Haškog suda je 29. studenoga 2017. godine odbilo žalbu te pravomoćno potvrdilo prvostupanjsku presudu od 29. travnja 2006. Silno smo rad toga žalosni. Suze same teku. Ostaje uzdah i molitva: Bože zašto? Daj mu snage da ponese taj križ!
Posjetiše nas: general-bojnik Ljubo Ćesić-Rojs, general – bojnik Marinko Krešić, general – bojnik Ivan Tolj, general – bojnik Rahim Ademi. Međunarodni sud u Hagu je 2001. godine digao optužnicu protiv njega. Dana 30. svibnja 2008. general Ademi je oslobođen svih optužbi. Opet uzdah: O Bože, zašto pravedni trpe?! I čujem tvoj glas: A vidi mene! Teško je to shvatiti a i prihvatiti.
20-ta obljetnica smrti prvog i jedinog pravog predsjednika
S nama je i mr. sci. Ivan Bobetko koji nas je posjećivao ratnih godina, te je 11. lipnja 1993. godine u knjigu dojmova zapisao: Osobita mi je čast posjetiti ovaj dom koji je uvijek stajao na braniku Hrvatske, pomagao, prosvjećivao i čuvao moj Hrvatski narod.
Sav trepim od uzbuđenja – uspomene naviru kao da je jučer bilo, a prohujalo vrijeme. Dođoše generali, kako rekoše, reći HVALA misniku i duhovniku, vitezu i borcu za suverenost i nezavisnost hrvatskoga naroda i Države.
Hvala za bijelu ljepoticu – baziliku usred grada čiji nas vitki zvonik potiče da svoje misli upravimo k nebu, svjesni sa smo ovdje na zemlji privremeno.
Hvala za spomenik dr. Franji Tuđmanu, koji je kako rekoše, najrealniji – najljepši od svih viđenih. To je moj čin zahvalnosti za sve što je učinio za Hrvatski narod. Velikan je to Hrvatskog naroda koji se rađa jednom u stoljeća duga. Pod njegovim vodstvom Hrvatska je postala samostalna, slobodna i međunarodno priznata. To je ono što mu jugonostalgičari, koji nikada nisu željeli a niti žele Hrvatsku, neće oprostiti.
Tužna je spoznaja da su upravo ti „pokupili i pobiru vrhnje“! Teško je biti pametan a nemoćan vidjevši sve to. Zar ne?
20-ta je obljetnica smrti prvog i jedinog pravog predsjednika dr. Franje Tuđmana 10. prosinca. Sjetimo ga se u molitvama i čuvajmo svetinju koju nam je ostavio.
Raduje me jedno obećanje naših generala. Obećaše da će poraditi na tome da se uspostavi DAN HRVATSKOG VOJNIKA i da to bude 8. prosinca kad je obavljena PRVA PRISEGA ročnika – PRVA ČETA HRVATSKE MORNARIČKE PJEŠADIJE – u našem gradu 1991. godine.
Dovikujemo svima: Mi nikad nismo bili roblje, već narod. To svatko dobro zna, tko živi u vedroj zemlji Hrvata. Na našem čelu blista ponos ko pečat vječnih vrednota, ispisan krvlju i rujem žeženoga zlata. Ti ćeš živjeti trajno, poletna nacijo, što hrvatsko ime na svome čelu nosiš, ko zavjet vječni pravde i slobode. Ne smalaksaj nikad na svom dugom putu u življenju trajnom poštenja i slobode, s lovorom na čelu, moj hrvatski rode.
Budi uvijek s Hrvatskom, patničkom mojom domovinom. To te danas, Gospode, moli ova mladež na koju zazivamo tvoj blagoslov.
Pomolimo se Gospodinu da dobrostivo izlije milost svoga blagoslova na ove mladiće, koji su prisegli da će časno izvršavati svoje dužnosti kao pripadnici hrvatske vojske, te da će braniti DOMOVINU HRVATSKU.
Gospodin vam bio dobrostiv. Potvrdio vašu prisegu što je pred svojim narodom očitovaste. Ispunio vas svojim blagoslovom. Što Bogu i narodu obećaste, nikada ne pogazili!
Piše: don Petar Mikić