Nalazimo se na početku nove Crkvene godine. Prva je nedjelja Došašća. To je pravo vrijeme za buđenje iz vlastite duhovne pospanosti. Isplati se opet otvoriti oči i u Kristovu svjetlu pogledati sebe – svoju vlastitu stvarnost i svijet oko sebe.
Kroz današnje bogoslužje provlači se jedna misao, a ta je buđenje – iščekivanje. Svi smo mi doživjeli neku vrst iščekivanja nekog za nas važnog događaja ili osobe. Nestrpljenje je svakim danom raslo. Poželjeli smo zaspati i probuditi se kad dođe vrijeme ispunjenje željenog cilja. Možda nam se oči od umora sklapaju, pa govorimo nekom bliskom: „Idem ti ja malo prileći, a ti me na vrijeme probudi. Nemoj slučajno zaboraviti“. Bez brige, računaj na mene, samo se ti odmori, govori nam prijatelj, a mi puni povjerenja u njega utonemo u san.
Ljubav nas drži budnima
Ako nikoga nema u blizini navijemo budilicu koja će nas probuditi u željeno vrijeme. Ako ni budilice nemamo, pijemo kavu kako bi ostali budni, jer ne smijemo zakasniti. Sve to ovisi o našoj ozbiljnosti shvaćanja očekivanog. Božja riječ nas budi iz naše duhovne pospanosti. Ljubav nas drži budnima.
Prorok Izaija nam poručuje: „Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, pođimo u dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim“. (Iz.2.1-5). Zar se smije, zar se može oglušiti na taj poziv!?
Božja riječ, osobito drugo čitanje i današnje evanđelje, zvone i zovu nas poput naše budilice koja nas ujutro budi na posao, faks, školu. Budilica zvoni, a mi razmišljamo, još ću samo pet minuta – neću zakasniti, ali nas san svlada i mi kasnimo.
Ne odgađaj, jer sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa. Isus želi da budno iščekujemo njegov ponovno dolazak. Proslava Božića je dio pripreme za to.
„Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom, i u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama“. (Rim.13.12-14).
Isus već sada k tebi dolazi po milosnom djelovanju koje prožima sva tvoja djela. To je predokus susreta s njime. S njime živimo, s njime ćemo i kraljevati.
Bdjeti nije lako. Sjetimo se samo apostola, koji čak i u Isusovoj smrtnoj agoniji nisu mogli bdjeti s njime jedan sat. Osobito bolna znaju biti naša bdijenja nad samim sobom, nad nekom našom manom koje smo se odlučili osloboditi. Često to teško ide.
Poznaje Bog namisli srdaca i tvoju želju za napredak u kreposnom životu će sigurno nagraditi. Ne kloni. Ustraj!…
Buđenje, otvaranje očiju može biti jako nezgodno – šokantno. Čovjek je nakon naglog buđenja nervozan, razdražljiv. Potrebno se umiti – oprati oči kako bi se prilagodile na danje svjetlo.
Gledaj život Božjim očima i mjeri stvari njegovim metrom. Moramo razlikovati snove od stvarnosti. Ne živimo „u oblacima“. Spustimo se na zemlju s pogledom na nebo! Budimo se zabrinuti. Obuzima nas neki sveti nemir pomišljajući na naše sutra – na našu vječnost.
Opasno je buditi druge. Ljudi vole živjeti u svojim snima. Isus je ljude svog vremena upozoravao na njihov život pun laži i samodopadnosti. Mnogi ga nisu željeli slušati. Pristali su da se smakne.
„Probudite se!“
Duh ovoga svijeta nudi sto načina da nas uspava, da nas uvjeri u svoje laži. I mnogi „idu u korak s vremenom“ zanemarujući Božju riječ.
Advent mora biti naše prosvješćivanje. „Probudite se!“. Naše svijeće na adventskom vijencu nisu samo ukras stola, nego su ono malo svjetlo u tami ovoga svijeta.
Bože, Spasitelju naš, obasjaj svojim svjetlom staze našeg života da sigurnim putem stignemo k tebi, svom Prijatelju, Otkupitelju i Učitelju.
Crkva nas podsjeća da je Krist Početak i Svršetak svega, da je u Njemu i za Njega sve stvoreno, da u njemu sve živi i miče se, da u Njemu sve postoji, nalazi svoj cilj, smisao i konačno ispunjenje, jer je On „Prvorođenac svega stvorenja“.
„Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti. Učite se dobrim djelima: pravdu tražite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde..“. (Iz.1.1-18.).
Izaija šalje poruku svim ljudima kojima razno razne životne prilike zamračuju put prema vječnoj domovini. Njegovo proroštvo kako će ljudi mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove, izgleda da ćemo dugo čekati, jer se nalazimo u vremenu koje svjedoči drugačijim trendovima.
Apostol Pavao se služi kontrastima noći i dana da istakne potrebu iskrenosti i poštenja. U svjetlu dana sve je vidljivo, dok mračna noć pokriva sve prljavštine. Božjem pak oku sve je vidljivo.
Gospodin dolazi ne samo za „svoj rođendan“ – Božić, već svakog trenutka, u prilikama u kojima sada živimo. Baš zbog toga trebamo biti pripravni i oprezni.
Sveti Matej nam šalje poruku: „Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi“. (Mt.24.44.).
Budnost je potraga za znakovima Božje nazočnosti, želje za požurivanjem Gospodinova dolaska u slavi.
Za sadašnje stanje svi smo mi odgovorni. Prorok Izaija nam osnažuje tu misao govoreći: „Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikoga nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni na Tebe!“. (Iz.64.5.).
Svu našu krivnju možemo svesti na tri velika promašaja našega doba, a to su: sebičnost, nepravda i netolerancija.
Biti kršćanin znači služiti Bogu, a ne služiti se Bogom i čovjekom! Kad Bog, Gospodar svijeta, ponovo dođe u našu dušu, tada ćemo moći s nadom i odvažno gledati u budućnost, unatoč tami koja nas okružuje. Čovjek samo s Kristom može ostvariti bolji svijet.
Stvarnost je uvijek na putu prema nama, a mi prema njoj. Negdje se trebamo sresti. Bog je krenuo prema tebi. Kreni i ti. Čeka te jednostavan u štalici. Ne boj se kraljevskog blještavila. Osvojit će te njegova jednostavnost, blagi dječji pogled rumenog lica sa smiješkom na usnama.
Griju ga ovčice, magarac i vol. On koji stvori nebesa, treba i tvoju toplinu, kako bi ti uzvratio svojom istinom i ljubavlju koja će ti biti putokaz, snaga i smisao postojanja.