Jad i tuga. Pogledajte što je ostalo od željeznice u Pločama, ruševni kolodvor, čekaonica i ruzinava lokomotiva. Tako su nas dočekali sadašnji i bivši djelatnici HŽ Carga, tvrtke pod koju spada željeznički kolodvor u Pločama, kojim je nekad prolazilo na tisuće ljudi, kad bi vlakom dolazili na more, piše Slobodna Dalmacija.
Putnički su dovozili i odvozili ljude, a teretni terete iz Luke Ploče. I svima je bilo dobro. Nekada je bio prestiž raditi na željeznici, a danas je to nešto kao sramota. Kruh je nekada željezničarima bio sladak, a sada im je itekako gorak, jer rijetki zaposlenici koji su ostali raditi samo čekaju kada će ih uprava iz Zagreba poslati kući. Zapravo, čeka ih ista sudbina kao i stotine radnika koji su posljednjih godina, otkako se krenulo u restrukturiranje i racionalizaciju poslovanja, bili otpušteni. Pa i za vrijeme našega boravka u Pločama stigla je loša vijest iz Zagreba – 23 zaposlenika, od kojih je 17 hrvatskih branitelja, proglašena su viškom i idu na burzu rada.
– To vam je lista za odstrel – prokomentirali su.
Ovaj državni gubitaš odlučio je tako “zbrinuti” male ljude, mahom razvojačene hrvatske branitelje koji su svoj kruh pošteno zarađivali radeći na željeznici. Nažalost, posljednjih godina situacija se promijenila, posla jednostavno nema, radnici besposleni čekaju ono što im je sudbina, pardon uprava, odredila. A kako stvari stoje, svi će se vrlo brzo naći na zavodu za zapošljavanje. I tu se, kazat će radnici, krije caka koju zdrav razum ne može shvatiti: uprava HŽ Carga izgubila je sve poslove koje je imala ili je mogla imati. Na natječaje za prijevoz tereta se ne javljaju ili ne prolaze, a za to vrijeme terete iz Luke Ploče preuzima privatna tvrtka.
BRANITELJ BEZ KUNE U DŽEPU
Što ćete, tržišno natjecanje – rekli bi ekonomski stručnjaci, ali neshvatljivo je da privatni prijevoznik unajmljuje lokomotive i vagone i prevozi terete, a HŽ Cargo, koji ima svoje lokomotive i vagone, poslove ne dobiva i ništa ne prevozi. Drugim riječima, ovaj što iznajmljuje ima ekonomsku računicu, a Cargo, eto, nema.
– Usporedbe radi, to je isto kao da netko iznajmi automobil u rent-a-caru i njime taksira – slikovito su nam pokušali objasniti situaciju ogorčeni djelatnici, koji očito broje svoje posljednje dane u radnom odnosu s Hrvatskim željeznicama.
Ante Vučić je bivši zaposlenik HŽ Carga. Radio je kao manevrist do 2014. godine, kada je dobio otkaz kao tehnološki višak. Željeznice su mu nasilu isplatile otpremninu koju on nije želio i našao se silom prilika na zavodu.
Zatim je pokrenuo sudsku tužbu protiv HŽ-a. Dobio je prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u svoju korist, da bi Vrhovni sud oborio obje presude i svojom odlukom proglasio otkaz valjanim. Sada je Vučić, inače hrvatski branitelj s više od 1000 dana borbenog sektora, na zavodu za zapošljavanje, bez kune u džepu. Angažirao je odvjetnika i sve predao na Ustavni sud. Nada se da će ustavni suci imati sluha za njega malog čovjeka te ga vratiti na posao. Ante ne traži previše, samo želi raditi i od svog rada živjeti.
– Spreman sam ići do kraja, pa ako treba i na sud za ljudska prava u Strasbourgu. Siguran sam da će on presuditi u moju korist jer mi je učinjena nepravda – ogorčen je Vučić, inače otac četvero djece.
– Mene nitko nije pitao šta ću i kako ću. Ni kuće nemam, još živim s roditeljima. Kad je rat završio i kada sam se skinuo iz vojske, nisam tražio invalidsku mirovinu ni status oboljelog od PTSP-a. Samo sam želio raditi na svom radnom mjestu, ali, eto, ne daju mi – reći će Ante, dragovoljac Domovinskog rata, dok sa skupinom bivših željezničara razgovaramo na zapuštenom kolosijeku u Pločama.
– Ma nije vam to neko radno mjesto. Za život opasno, ali na njemu sam bio sretan jer sam mogao zarađivati za život svoje obitelji. To je težak posao kakav ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Čovjek skače između vagona i kači ih, a vlak kreće – govori nam Ante, koji je jedini hranitelj u obitelji. Supruga mu nikada nije ni radila, dvoje djece je na fakultetu, a dvoje nigdje ne radi.
– I ja sam prvi dobio otkaz. Nitko se nije sjetio da sam hranitelj obitelji, da moram živjeti. Tako se borim već pet godina – ogorčen je Vučić.
SVAKE GODINE NOVI VAL OTKAZA
Potporu mu daju i bivši kolege, sada umirovljenici, vlakovođe, Zlatan Soče i Boro Dropulić, koji su se nekako uspjeli spasiti neizvjesnosti i dokopati se mirovine. Istina, mirovina je manja, ali lakše im je živjeti, manje je i stresa.
– Ma mogli smo mi još raditi, ali nikoga to nije bilo briga – govore uglas Soče i Dropulić. Oni su, čim su ispunili uvjet za mirovinu, otišli da bi sačuvali radno mjesto mlađim kolegama.
– Žao mi je kolega koji danas moraju strahovati za posao – kazat će Zlatko, koji je na željeznici ostvario više od 50 godina radnog staža s beneficijom. Bilo je puno lijepih trenutaka kada je bilo zadovoljstvo raditi na željeznici, ali toga više nema, reći će Soče i Dropulić.
– Od 2014. godine na djelu je sustavno “ubijanje” ljudi u Pločama. Sa svakim valom otkaza priprema se teren za neki novi – očajni su bivši željezničari.
– Mi smo prošle godine u osmom mjesecu imali istu situaciju kao sada, izmjena organizacije rada i pravilnika, zbog čega je na burzu rada otišlo 27 ljudi u Pločama. Mislili smo da smo mirni barem tri-četiri godine, ali nismo očito. Nakon godinu dana ide novi val otkaza. I opet se udara na Ploče, s najvećim brojem otkaza u čitavom HŽ Cargu – reći će Ante Šendo, predsjednik Udruge invalida i branitelja HŽ-a, podružnice Ploče.
– Postavlja se pitanje spašavaju li ti ljudi državnu firmu. Ako spašavaju, neka onda tako kažu, i gotova priča – govori Ante Šendo.
On se također pita zašto ceh za loše poslovne rezultate službe prodaje i službe tehnologije, koje su odgovorne za nabavu posla, moraju plaćati mali ljudi, oni na najniže rangiranim i najmanje plaćenim radnim mjestima.
– Ovi ljudi na terenu nemaju nikakve veze s organizacijom i nabavom posla od komintenata. Oni su izravni izvršitelji na terenu, o tome se treba brinuti uprava. Jedna plaća takvog menadžera u upravi HŽ Carga, koji sustavno gubi poslove, pokriva tri radnika kojima sada daju otkaze.
Zašto zbog svega ispaštaju radnici na terenu, koji završavaju doslovno na ulici ako nisu bili te sreće kao Dropulić i Soče da se dokopaju mirovine?
– Ljudi koji su danas na popisu za otkaze u vrlo su nepovoljnoj poziciji. Njima je u ovih pet godina napravljena medvjeđa usluga što su ostali na poslu. Prije pet godina otpremnina je bila 200 tisuća kuna, a sada je četiri puta manja, dakle, 50 tisuća kuna, a oni su stariji i svakim danom sve je manje izgleda da će ih netko zaposliti. Neka ljude puste na miru da rade. Ovo su preveliki pritisci za sve – govore željezničari, koji samo osluškuju loše vijesti iz Zagreba, a najnovija je da i jedina električna lokomotiva napušta Ploče. – Pa zar to nije žalosno? pitaju se uglas željezničari.
– Ostale su samo dvije lokomotive manevarke dizelke, od kojih jednoj u idućem mjesecu istječu tehnički atesti i moći će poslužiti za dijelove ili kao muzejski eksponat – dodaju ogorčeni željezničari, od kojih su očito svi digli ruke.
Posebno su ogorčeni na upravu koju, tvrde, očito nije briga za ono što se događa na terenu jer poslovni rezultat uljepšava otpuštanjem zaposlenika, koji bi – da su ih pustili na miru – mogli za nekoliko mjeseci ostvariti pravo na mirovinu.
PREVIŠE OTVORENIH PITANJA
– Ne znam zašto to rade hrvatskim braniteljima koji nisu tražili invalidninu ni status oboljelih od PTSP-a. Vratili su se na posao jer su htjeli biti korisni u društvu i privređivati, a sada moraju na ulicu – govori Šendo, koji ističe da se u njihovu slučaju ne poštuje ni Zakon o pravima hrvatskih branitelja. Točnije sastavljanje popisa tehnološkog viška među zaposlenicima je u suprotnosti s odredbama tog zakona.
– U zakonu piše da hrvatski branitelj u javnom poduzeću može biti tehnološki višak i dobiti otkaz, ali da mora biti i zbrinut na adekvatan način. No, toga u Pločama nema – rezolutan je Šendo.
Naime, branitelji u ovom slučaju dobit će samo trideset tisuća kuna veću otpremninu, što je, smatraju pločanski željezničari, ponižavajuće.
– Zar su branitelji spali na to da ih netko kupuje za 30 tisuća kuna?! Pa pet menadžera, uhljeba svih politika, može pokriti plaće svih 23 radnika koji su na odstrelu – ogorčeno će željezničari, koji od uprave uzaludno čekaju odgovore na logična pitanja, a stižu im tek otkazi s obrazloženjem da su tehnološki višak.
KRONIKA POSLOVNOG NESTAJANJA
Najveći promet u Pločama zabilježen je 2008. godine, kada je željeznica prevezla 2,5 milijuna tona različitih tereta. Tada je teret prevozilo šest parova vlakova (šest u dolazu i šest u odlazu) – prisjećaju se pločanski željezničari sretnih dana, kad su radili i plaću primali. Nakon toga promet rapidno pada, da bi u 2018. imali samo jedan vlak u dolazu i jedan u odlazu, koji je prevezao oko 344 tisuće tona. Dakle, s dva milijuna tona, teret je spao na uistinu mizerne brojke.
VIŠE ROBE, MANJE POSLA
Količina robe koja se željeznicom prevozi iz Luke Ploče do Metkovića ne pada, samo što je ne prevozi državna tvrtka gubitaš HŽ Cargo, nego privatni prijevoznik. Drugim riječima, količina robe koja se prevoze raste, ali HŽ Cargo sustavno gubi poslove.
– Lažu oni koji kažu da HŽ Cargo gubi promet zbog loše poslovno-gospodarske situacije. Ove tračnice izvlače istu količinu robe kao i 2008., samo je raspodjela prijevoza drukčija, odnosno na štetu HŽ Carga, a u korist privatnika. Dva milijuna tona tereta vozi netko drugi. Zašto ne može profitabilno poslovati i HŽ Cargo? – ne mogu se načuditi pločanski željezničari.
Piše: Stanislav Soldo/Slobodna Dalmacija