Druga knjiga o Makabejcima donosi nam svjedočanstvo obiteljskog – majčina odgoja. Jedna židovska majka nagovorila je svojih sedam sinova da radije pristanu na smrt nego da se odreknu svoje vjere pred kraljevim krvnicima.
Kralj je tražio da svi državljani prihvate njegovu vjeru, to jest poganstvo. Jedan od braće progovori: „Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!“. (2 Mak.7.1-2,9-14).
Svjedočim li vjeru hrabro i ponosno?
Samo po sebi se nameće pitanje: Kakova je moja vjera? Što sam sve spreman učiniti za vjeru svojih otaca? Svjedočim li je hrabro i ponosno?
Ovozemaljski vladari su nalik jedan na drugoga. Oni „tjeraju svoje“. Sva mudrost svijeta „slila se u njihove glave“. Svi drugi su „neznalice“ koji nisu sposobni rasuđivati.
Ta sudbina zadesila je i moj hrvatski narod. U svom „sveznanju“ i bahatosti oni idu tako daleko da odriču pravo roditeljima na odgoj vlastite djece. Bolni uzdah vine se iz grudi: O Bože, zar smo i to doživjeli u svojoj domovini – katoličkoj zemlji koja bi nazvana Predziđe kršćanstva?
Ratificira se Istanbulska konvencija kao pokušaj nametanja rodne ideologije. Pokušaj je to nametanja novih „vrijednosti“, perfidno ubačenih pod maskom zaštite prava i dostojanstva žena, što nikada nije bilo upitno.
Te odredbe se protive prirodi, naravnim zakonima, kršćanskom identitetu hrvatskog naroda i sve pod krinkom „napretka“ i uključenja u veliku „naprednu“ obitelj europskih naroda u kojoj nas čeka prosperitet, proglašavajući sve koji se s time ne slažu: akademike, znanstvenike i prosvjetne radnike, biskupe, vjernike i sve koji slušaju glas razuma, nazadnim, zaostalim, neznalicama i sličnim „ukrasnim pridjevima“, koji koče narod na putu u „obećanu zemlju“. Da stvar bude do kraja blamirana, svi ti „prosvjetitelji“ se pokazuju u prvim redovima kod crkvenih svečanosti i Svetu hostiju primaju kao djeca bombone. Tužno, zar ne? I nitko nema snage da im kaže: Odstupite, niste dostojni! Pogazili ste svetost braka: oca, majku, djecu, taj temelj Crkve i Naroda!
Majka Makabejka učila je svoje sinove: „Radije umrijeti nego prestupiti zakone svojih otaca“, a vi, što vi naučavate? Da li ste svjesni da takvim svojim odlukama vodite svoj narod u propast – u nestanak?
Uviđa to narod bespomoćno spuštajući glave dozvoljavajući da ga „strižu“ očekujući pomoć s neba, koja sporo stiže, pa mnogi u beznađu svoje „bolje sutra“ traže van granica rodne grude. Nalik su djeci koja s osmjehom na licu trčkaraju kako bi uhvatili blještavi mjehur od sapunice. I kad pomisle da su ga dohvatili, on se rasprsne, a tuga i razočaranje prekrije im lice, pitajući se: Zar smo još djeca? Zar još nismo odrasli? Budućnost je to bez identiteta i ponosa.
Oslobodi nas Gospodine, takvog sljepila i traženja sreće u tuđini. Tko traži „kruha svrh pogače“, često ostaje gladan. Ne „bacaj koplje u ledinu“, već „uzmi motiku“ i uvidjet ćeš kako će ti zemlja natopljena znojem uzvratiti plodovima. Bit će ih dovoljno za tebe i sve posjetitelje koji će dolaziti odmoriti tijelo i osnažiti duh u gostoljubivosti i ljepoti prirode kojom te Bog obdario.
Kao što sjeme koje se „izgubi u zemlji“ donosi obilat rod, tako i ti koji „izgaraš“ za Božju stvar, žanješ plodove duha. „Kad se probudim Gospodine, nauživat ću se pojave tvoje“. (Ps.17.).
„Što čuste na uho propovijedajte s krovova“
U prva kršćanska vremena se za javnu sablazan vršila i javna pokora, a danas, kako danas postupamo? Nagrađuju se počasnim mjestima i pozdravima, i tako postajemo sukrivci bezakonja – licemjerja. Zar ništa nismo naučili iz Isusove besjede: „Ne bacajte biserje pred svinje!“.
U Drugoj poslanici Solunjanima Pavao zagovara pred Bogom zajednicu krštenika koji kao manjina žive među poganima.. Moli da ih Bog učvrsti u svakom dobrom djelu te potiče vjernike da mole za njega i suradnike kako bi se u svojem misionarskom djelovanju oslobodili nezgodnih i opakih ljudi. Time izražava uvjerenje o potrebi i vrijednosti molitve vjernika jednih za druge.
Propovjednici Isusova nauka uvijek su nailazili na ljude koji drugačije misle te ih zadahnuti mržnjom progonili i otežavali im širenje Božje istine, ne shvaćajući da se riječ Božja ne da utišati… „Što čuste na uho propovijedajte s krovova“…
Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i iznose Isusu lukavo smišljeni i zamršeni slučaj o ženi koja se udaje za sedmoricu braće zaredom sklapajući takozvani leviratski brak kako bi se preko eventualnog rođenog djeteta u takvom braku osiguralo održavanje pokojnikove obiteljske loze.
„Naposljetku umrije i žena. Kojem će dakle od njih ta žena pripasti u uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu“. Reče im Isus: „Djeca se ovoga svijeta žene i udavaju. No oni koji se nađoše dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni mrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća“. (Lk.20.34-36).
Kraljevstvo Božje predočavaju posve svjetovnim pojmovima. Život Božji i život u Bogu nadilazi naše shvaćanje ljudskih odnosa i vrijednosti. Bog je drukčiji od našeg ljudskog zamišljanja i razmišljanja.
Isus navodi primjer o gorućem grmu, u kojem Bog objavljuje Mojsiju svoje transedetalno ime prije nego ga šalje u Egipat da svoju braću i sestre izvede iz ropstva na slobodu: Ja sam koji jesam… Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev šalje me k vama. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!“. (Lk.20.37-38).
To je odgovor i tvojim traženjima. On daje smisao svim tvojim žrtvama.. Vjera i ljubav tvoja se kale u vatri života. Ostani mu vjeran i kad se oblaci i munje nadviju na tvom putu prijeteći ti da se izgubiš.
Ljudi su stvorenja koja Bog ljubi i zove nas na trajni život nudeći nam svoje zajedništvo. O kako je radosna ta spoznaja.
Kad Bog s nekim uspostavi prijateljski odnos, kao što je uspostavio s praocima Izraela, onda taj odnos ne biva raskinut tjelesnom smrću ljudi.
Život uskrsnulih nije nastavak zemaljskog života, nego nov način egzistiranja u Bogu. To je eshatološki i trajni stupanj ljudske egzistencije.
U svjetlu budućeg uskrsnuća ljudski život dobiva novu vrijednost, a svaka osoba novo dostojanstvo.
Prema monoteističkom nazoru na svijet – židovstvu, kršćanstvu i islamu, živimo samo jednom na zemlji pa trebamo gledati život kao jedincati Božji dar i živjeti odgovorno.