„Evo neki dan je umrla Mara Karamatić, sa Banje ona vam je 165-a žrtva azbesta i azbestoze. Rak pluća i dva tri miseca po bolnicama, kemoterapija, mučenje. Pomoći nema, spasa nema. Umri i gotovo-tim nas je dramatičnim riječima dočekao predsjednik Udruženja žrtava azbesta koja okuplja bivše radnike tvrtke Plobest iz Ploča, Smiljan Batinović-Crni. Mara kao i brojne njezine kolege iz pogona pločanskog Plobesta koji je proizvodio brtvene i izolacijske proizvod te obloge kočnica od opasnog azbesta nije dočekala obeštećenje od RH za narušeno zdravlje.
Naime, država je pripremila 111,7 milijuna kuna za bivše radnike Plobesta ( njih 510) kako bi im nadoknadila zdravlje, koje su izgubili radeći sa opasnim azbestom i udišući azbestnu prašinu.
Nažalost, broj nekadašnjih Plobestovih radnika svaki dan je manji i manji. Gotovo da nema mjeseca a da netko od njih ne umre. Svi su oni godinama radili u pogonima sa otrovnim azbestnim vlaknima a da pojma nisu imali koliko je to štetno za njihovo zdravlje. Kasnije su platili zdravljem. Nije tu bilo ni maski ni rukavica. Radilo se bez ikakve zaštite-govore nam bivši radnici.
Černobil na ušću Neretve
Tko je jednom udahnuo čestice azbesta tome više pomoći nema. Zabiju mu se u pluća i tu ostaju do kraja života. Izravna posljedica udisanja azbesta je bolest azbestoza koja tijekom godina prerasta u karcinom pluća i pleure i neizbježna je smrt u najgorim mukama. Nažalost tako je do sada skončalo 165 radnika Plobesta.
– Ma dosta naših radnika umire što znamo i što ne znamo jer neki žive u Hercegovini tako da im se broj stalno smanjuje-pripovijeda nam Smiljan, sa kojim smo se sastali ispred propale tvornice u Pločama. Sve je zaraslo u korov i draču. Pogoni prazni, okolne zgrade u ruševnom stanju. Sve izgleda sablasno i stravično jednako kako je stravična i bolest azbestoza, koja je poharala radnike, koji su godinama radili u ovim pogonima.
– Evo ovo vam je predionica. Tu je bilo najgore. Oni koji su radili u predionici najlošije su prošli. Samo su rijetki koji su tu radili uživali u zasluženoj mirovini. Umrli su od raka. Nema ih više- pokazuje nam derutnu građevinu u krugu nekadašnje tvornice.
– Černobil na Ušću Neretve- govore nam bivši radnici Plobesta.
I zaista na suncu se još uvijek svjetlucaju sitne čestice azbesta, koje ni kiša ne može isprati. One će vječno tu ostati kao nijemi podsjetnik na nekadašnja vremena i bivšu Jugoslaviju koja je u Ploče dovela azbest i otvorila tvornicu koja je nažalost radnicima postala grobnica.
– Kad su donijeli azbest u Ploče iz Rusije rekli su da je to nešto najbolje i najzdravije na svijetu. Da se i na kruh može mazati-govori nam Smiljan prisjećajući se tih vremena, u kojima nije bilo googla ni interneta i kada se vjerovalo na riječ rukovodiocima. Azbest je bio zapakiran u vreće i na vrećama je bila mrtvačka glava. Onda se to izrezivalo da radnici ne bi vidjeli znak opasnosti-prisjetio se Batinović tih vremena.
Svakako rukovodioci su htjeli su sakriti od radnika da je azbest po život opasan.
– Ma bio je ovdje u Pločama jedan doktor, svi ga dobro poznaju. Nije njega previše obvezivala Hipokratova zakletva. On je liječio naše radnike i uvijek je sve bilo u redu. Ali ljudi su počeli obolijevati i umirati. Malo, malo, pa netko u pogonu umre. Vidjelo se da nešto ne valja ali eto vjerovali smo liječniku koji nas je tu liječio. Svake godine organizirani su sistematski pregled i svi radnici zdravi kao dren. Snimka pluća čista i uredna. Domalo vremena eto ga netko umro, svi na sprovod. Pa kako to. A naš doktor svaki dan u restoranu u Tete Olge, te riba ova te riba ona, brudet, janjetina, sve na račun firme u dogovoru sa rukovodiocima. Oni njemu ručkove a on radnicima potvrde da su zdravi kao dren i da u plućima nemaju azbesta. Kasnije je otišao za Zagreb. A što ljudi umiru ko muhe, to nema veze niti je ikoga bilo briga. Nisi smio ništa pitati ni govoriti. Kažu eno ti knjižica idi kući-govori nam Smiljan, koji se sa azbestom radio 21 godinu.
Pogone čistili kad bi dolazili velikani iz Zagreba i Beograda
– Radilo se pod nikakvim uvjetima. Samo kad bi neki velikan iz Zagreba ili Beograda došao isprašili bi pogon da on vidi da je to čisto. Nisu ga vodili po hangarima okolo-reći će Smiljan. Toliko je unutra prašilo da nisi mogao vidjeti svoga kolega koji je sa tobom radio. Otvori za ventilaciju nisu imali filtere- prisjetio se Pela.
Njih dvojica, kao i svi drugi bivši radnici pločanskog Plobesta boje se za svoju budućnost. Ne znaju što im donosi dan a što noć. Doslovno svaki dan gledaju smrti u oči i pitaju se tko je slijedeći. Slaba im je utjeha i novi Zakoni koji je upravo u saborskoj proceduri i prema kojem će dobiti obeštećenje za izgubljeno zdravlje zbog azbesta i azbestoze. Otprilike svaki radnik će ovisno o godinama staža odrađenim u Plobestu dobiti oko 219 tisuća kuna podijeljeno u tri obroka.
– Ne treba nama ništa. Ja bi im dao još toliko da mi vrate zdravlje- kaže nam Ivica Šunjić Pela, koji je preko dvadeset godine radio izravno sa azbestom u pogonima pločanske tvrtke. I on je obolio. Ima zaduhu teško se penje uz stepenice. Više ne igra ni nogomet. Odmah ga počne gušiti i stezati u prsima. Tu je i Antonio Albanezi sa osamnaest godina staža u pogonima sa azbestom, kojemu je također dijagnosticirana azbestoza. Majka mu je umrla od posljedica azbesta jer je i ona radni vijek od trideset godina provela u ovoj tvornici. Dijagnosticiran joj je rak pluća. Išla je na četiri kemoterapije. Nije ništa pomoglo-kaže nam Antonio, koji također iščekuje obeštećenje od Republike Hrvatske za izgubljeno zdravlje. On kao i ostalih 510 nekadašnjih radnika proplaog Plobesta se nada da će sabornici požuriti i usvojiti zakon kako bi mogli dobiti novac kao nadoknadu za zdravlje.
A izgubljeno zdravlje neće i ne može im nitko nadoknaditi pa ni država koja se čini se sada dobro „isprsila“ i daje novac radnicima jer su bili izloženi štetnom djelovanju azbesta. Tako stoji u prijedlogu zakona o obeštećenju radnika Plobesta, koje je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike stavilo u saborsku proceduru i trenutačno je na drugom čitanju. O njegovoj provedbi će se brinuti Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost a novac će se osigurati iz državnog proračuna.
U obrazloženju ministarstva se ističe da svi tipovi azbestnih vlakana mogu prouzročiti ozbiljne bolesti te da je njegova uporaba zabranjena. Ta je problematika regulirana s više zakona (Zakon o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu zbog profesionalne izloženosti azbestu, Zakon o obveznom zdravstvenom nadzoru radnika profesionalno izloženih azbestu, Zakon o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu), ali ministarstvo navodi kako njima “nije riješeno pitanje obeštećenja radnika koji su dugoročno bili izloženi štetnom djelovanju azbesta na zdravlje”.
Milijunaši bez kruha
Radnicima će se taj iznos isplatiti ako su u tvrtki radili pet godina u razdoblju od 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002. godine (dan prije otvaranja društva Novi Plobest d.o.o za proizvodnju obloga kočnica, brtvenih i izolacionih proizvoda, koje nije registrirano za rad s azbestom.
A ne potražuju radnici samo odštetu od države za izgubljeno zdravlje. Traže oni od poduzeća u stečaju i 24 neisplaćene plaće dok je poduzeće radilo i proizvodilo te dvije plaće iz stečaja. Propale su im i dionice koje su otplaćivali. Ali od toga nema ništa. Nažalost, radnici su radili ali plaće nisu dobili niti će je ikada dobiti. Mnogi su nakon stečaja narušena zdravlja i sa azbestozom završili na burzi rada, zato ih je ovo obeštećenje iz državnog proračuna poprilično iznenadilo.
Pa jesu li radnici Plobesta milijunaši pitamo, trojicu bivših radnika ove ugasle tvrtke sa kojima smo se sastali ispred ruiniranih pogona u kojima su godinama radili pošteno zarađujući kruh ali nisu znali koliko je azbest opasan i koliko će im zla u životu nanijeti azbestna prašina koju su udisali.
– Ma kakvi milijunaši. Mi smo vam milijunaši bez kuna i bez zdravlja. Sretni smo ako ne dobijemo karcinom pluća. Nema novca kojim bi se moglo zdravlje platiti-poručila su trojica nekadašnjih zaposlenika pločanskog Plobesta.
Sakrij, dolazi Stane Dolanc
Kad je dolazio Stane Dolanc rukovodioci su sakrili „najopasniju“ predionicu- govori nam Smiljan pokazujući omanju baraku u kojoj su ostatci pogona gdje su se ispredala azbestna vlakna. Kako ? Uzeli su daske i obložili baraku. Kao tu nema ništa. Nije to dio tvornice, sve je čisto i uredno. I kada je Dolanc napustio Ploče otkivaj daske i ponovno predi azbest.
Najgore nam je kad je južina i velika vrućina. Ne možemo disati. Gubimo kisik i nemamo zraka. Ma ne može dvije stepenice zakoračiti. Tada nam je jako loše. Bez pumpice ventolina ne možemo dalje ali i ona slabo pomaže-reći će naši sugovornici koji su „uhvatili“ azbestozu. Azbest se, inače, kopao u rudniku u Rusiji a naši su ovdje govorili kako je ta sirovina jako skupa. A ovi su se Rusi toga rješavali i davali džaba jer je otrovno. Tek kasnije kada je bilo za radnike kasno sve se razotkrilo-govori Pela.
Piše: Stanislav SOLDO (Slobodna Dalmacija)