Danas nam Isus u prispodobi koju donosi evanđelje govori o socijalnim problemima, bogatstvu i siromaštvu. Slušajući taj govor prisjećamo se uzrečice: Nema pravde na ovome svijetu – bogati uživaju, a sirotinja pati. Vjerujemo da će pravda biti zadovoljena tek na drugom svijetu.
Isus nas želi upozoriti na opasnost bogatstva. Zato nam sveti Luka bilježi njegove riječi: „Blago vama, siromasi: vi ćete se nasititi!.. Ali, jao vama bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!“. (Lk.6.20-21:24-25).
Poljubiti tuđe rane, izliječiti i spasiti se
To se upravo ostvaruje u današnjoj Isusovoj prispodobi. Bogataš koji je svoje prijatelje dočekivao raskošnim gozbama, završava u mjestu vječitih muka. Siromah Lazar doživljava blaženstvo i sreću. Bogataš tek sad uviđa posljedice svog raskalašenog beznačajnog života. Želio bi pomoći svojoj braći koja žive po njegovu uzoru, te moli oca Abrahama da pošalje Lazara koji će im posvjedočiti krutu stvarnost posljedice takova života.
Molba mu nije uslišana, jer imaju Mojsija i proroke koji im o tome svagdano govore. Tko ne vjeruje njima, ne bi povjerovao sve da i od mrtvih netko dođe s porukom s neba.
Kada uviđamo bijedu koja je tu negdje blizu nas, sve riječi i obećanja o zaštiti i nagradi čine se tako dalekim. Stoga nam se otima vapaj: „Gospodine požuri!“ Čujem njegov odgovor: „A što bi ti onda radio?“.
Mnogi socijalni problemi mogu se riješiti socijalnim mjerama gdje postoji normalna država s ljudskim pozitivnim zakonima. Zato je pitanje socijalne pravde prvo pitanje kojim se može prosuditi rad i ponašanje onih koji vode jedno društvo.
Mi obični ljudi ostanemo na tome da odgovornost za takovo stanje prebacujemo na nekog drugog. Ti učini sve što je u tvojoj moći i mirnije ćeš dočekati sutrašnji dan. Često čujemo kako je čovjekovo stanje odraz sudbine. Prisjetimo se ipak one narodne: „Svatko je kovač svoje sreće“.
Upućena je jasna poruka bogatašima: Tvoj spas je bio pred tvojim vratima. Kazna je uslijedila jer nije htio pomoći onome pored kojeg je svaki dan prolazio.
Isus nam u ovoj prispodobi poručuje da se ovaj svijet treba mijenjati i postati humaniji, ljudskiji – bratskiji. Bogataš je imao mogućnost učiniti da bude manje siromaštva i patnje ovdje na zemlji, a propustio je to učiniti, zato ga je snašla kazna. Bogataši koji daju mrvice svoga bogatstva siromašnima i bolesnima donekle umanjuju njihovu nevolju, ali im ne mogu dati ono osnovno – nadu i vjeru.
Oko svog posjeda prave ograde bojeći se provalnika. Žive u strahu. Uzalud im zaštitari. S nestrpljenjem, puni straha slušaju vijesti s burze. Uzalud im sva raskoš koja ne donosi mir, spokoj, sreću. Nikada im dosta. Svega se brzo zasite, te uvijek traže novo i više. Moraju biti viđeni sa sebi ravnima, ali se dogodi da uvijek netko ima više, ljepše, bolje, i nemir ih obuze što ih rastače kao crv.
Ne možeš biti poput majke Tereze, ali biti slobodni od materijalnog možemo barem pokušati. Odlučiti se za skromnost, veliki je dar. „Moji Lazari“ nisu samo materijalno siromašni, već i svi oni s teškim ranama na duši stoje i prolaze pored mene. Ne mogu se opravdati da oni nisu zakucali na moja vrata. Često im moram sam poći u susret kako bi i sam bio spašen.
Poljubiti tuđe rane često je jedini način da budu izliječene, a mi po tome spašeni. Mnogi sveci su to dobro shvatili i ostvarivali.
Prakticirati pravednost, pobožnost, vjeru, ljubav, postojanost, krotkost
Prorok Amos se ponovo obara na bogataše: „Jao bezbožnima na Sionu i spokojnima na gori samarijskoj!“. (Am. 6.1.). Prorok nastavlja s kritikama: oni ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje, deru se uz zvuke karfe, izumljuju glazbala kao David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, ali za slom Josipov ne mare“. (Am.6.4-6.). Takav život vodio je Izraelce u propast.
To se i dogodilo dolaskom Asiraca 721. godine prije Krista, pa onda i Babilonaca 587. godine prije Krista. Proročke riječi im nisu ništa koristile. Bogataši su i dalje ludo provodili svoje dane. Dolaskom neprijatelja umuknulo je veselje raskošnika kad su se nenadano našli prvo u asirskom, a onda i u babilonskom sužanjstvu zajedno s narodom za koji, kako reče prorok, nisu marili.
Amosovo proročanstvo nije bilo upućeno samo ljudima njegova vremena. Obistinilo se ono mnogo puta kroz povijest.
Raskoš i bogatstvo udaljavaju bogataše od ljudi. Taj nemar za čovjeka koji je pored nas je grijeh kojeg nijedan bogataš nije svjestan. A u pitanju su osnovne ljudske kreposti. Razboritost, umjerenost, pravednost, su kreposti koje su im strane. On je čovjek zemlje i teško mu je i pomisliti da će se jednog dana odijeliti od svih zemaljskih dobara.
Isus nam govori o posljedicama koje bogatstvo može proizvesti u našem životu ako ga prihvatimo umjesto Boga za svoga gospodara.
Isus nije govorio protiv bogatstva kao bogatstva, nego protiv idololatrije koja može ovladati čovjekom koji se dao zarobiti od dobara ovoga svijeta. Bogataš naprosto ne vidi nikoga osim sebe i svoga bogatstva.
Siromah ostaje čovjek nade koji se pouzdao u Boga koga nije radi svojeg siromaštva proklinjao. Vječnost je za njega postala radost, a za bogataša žalost. Bogataš je obilovao u svemu, a sada traži kap vode, koju ne može dobiti.
Grijeh propusta je tako čest, a da ga nismo ni svjesni. Nije me briga. To nije moja stvar. To se mene ne tiče, tvrdnje su koje se često čuju.
Mišljenja sam da ni oni koji ih izgovaraju nisu svjesni što govore. Ne može ti biti sve isto što se događa u tvome susjedstvu – u tvojoj blizini. Ako je tvoja okućnica ukrašena cvijećem i zelenilom, ne možeš se pomiriti s činjenicom što je u tvome susjedstvu odlagalište otpada, po kojem prebiru beskućnici.
Bogatašev je veliki grijeh u tome što ne želi vidjeti tuđu bijedu, niti želi bilo što poduzimati da je ukloni ili ublaži.
Apostol Pavao iznosi mladom Timoteju popis vrlina koje su potrebne dobrom starješini: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav, postojanost, krotkost.
Sve ove ljudske i vjerničke vrline trebamo prakticirati očekujući ponovni Kristov dolazak, a to znači u punoj svijesti da ćemo Bogu polagati račun za svoja djela.
Isus nas uči da ne robujemo materijalnim dobrima. Služimo se njima za održavanje tjelesnog života, te radi obavljanja svog vjerskog poslanja. Ne dopušta da postanemo robovi novca, karijere ili životnog standarda. To je poruka učenicima i vjernicima svih vremena.
Bogataš je pred Bogom kriv što Lazara koji je stajao pred njegovim vratima nije ni opažao niti išta učinio za njega. Sebičnim uživanjem vlastita imanja učinio se nedostojnim za drugovanje s praocem Abrahamom u sretnoj vječnosti.
Bogataš i Lazar su se razlikovali u životu, pa i u smrti. Tjelesna smrt za bogataša je kraj sreće, a za Lazara početak.