Mito i korupcija je neizostavna tema svakidašnjih vijesti i tiskovina. „Istraživački novinari“ nas svakodnevno „bombardiraju“ novim slučajevima „snalažljivosti“ onih koji su od velike brige za svoju egzistenciju zaboravili brigu za opće dobro naroda koji ih je izabrao na tu funkciju. Žalosno je što to nije pojedinačni slučaj, već se širi kao epidemija. Nemate volje ni pogledati televiziju bojeći se koji će se novi „kosturi pojaviti iz ormara“ – onih čiji su prsti „uhvaćeni u pekmezu“.
S pravom se pitamo zar je to moguće i dokle dopire ljudska gramzljivost i neodgovornost. Nije to pojava naših dana. Stara je to koliko i čovječanstvo. Bilo je tako i u Isusovo vrijeme.
Što će biti napisano u životnoj knjizi?
Upravitelj imanja kojem je prijetio otkaz pozove dužnike svoga gospodara te jednom po jednom umanjuju dugovanja, kako bi ga primili u svoje kuće kad bude maknut s uprave.
„I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetla“ (Lk.16.8.).
Bez misli na budućnost, siromašna je naša sadašnjost. Ta pitanja se postavljaju vrlo rano. Roditelji se pitaju: Gdje ću ja sa svojim djetetom kad odem na posao? U koji ga vrtić upisati, koju školu će pohađati, kojim će se poslom u životu baviti, gdje će stanovati, od čega će živjeti, gdje i što će jesti. I sve tako iz dana u dan pitajući se gdje će me položiti kad umrem? Treba se dakle pobrinuti za vječno počivalište.
Sve to mora biti protkano onim najvažnijim pitanjem: Što će sa mnom biti kad umrem? Gdje će moja duša? Na to najvažnije životno pitanje treba misliti dok si još u životnoj snazi i pri pameti. Ne odgađaj za sutra. Moglo bi biti prekasno. Život te tome uči.
Zimnicu pripremiš ljeti. Drva za zimu osiguravaš ljeti. Kasno je na to misliti kada snijeg zabijeli, a hladnoća se uvuče u sve zakutke gdje si se namjeravao skloniti.
Gdje si bio i što si radio u dane mladosti svoje? Kako to da si sporednim stvarima davao prednost? Zar nisi nikada čuo narodnu mudrost koja ti kaže: „Pitat će te starost gdje ti je bila mladost“. Znam da si to slušao, a i sam šaljivim tonom izgovarao misleći da nikada nećeš ostarjeti, kao da se to događa nekome drugome, a ne tebi. Odakle tolika neozbiljnost? Moli se Bogu da ti dani teku kao rijeka koja se „ulijeva u more vječnosti“.
Trebat će tada ispostaviti djelovodnik svojih dana. Da li će stranice knjige biti ispisane dobrim djelima, ili prazne, a ne daj Bože, da budu išarane kojekakvim nepodopštinama.
Prisjeti se majke koja se nadvila nad tobom gledajući kako pišeš domaći rad i žalosno uskliknula: Pogledaj nesrićo jedna što si to učinio. Uozbilji se i piši ponovo. To je majčina lekcija koja se ponovila više puta.
Kad Gospodin pogleda tvoju životnu knjigu, slijedi samo ocjena i zaslužena nagrada. Popravnog nema.
Dobro je sve dok ti posjeduješ bogatstvo. Zlo nastupa kada ono zagospodari s tobom. Što se više ima, to se više želi i zato se ta želja često izobliči u pohlepu, u grabež ili u slijepo vjerovanje da se novcem sve može kupiti. Zato Isus bogatstvo naziva nepoštenim. Imati, zarađivati sve više i više, ovom je svijetu – meni i tebi, dano kao velika kušnja. Ponekad nije važno koliko imam, nego koliko me to čini ovisnim.
„Što god ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili!“
Prorok Amos kori Izraelce koji su kao trgovci varali klijente. A ti trgovci su bili vjernici, koji su redovito svetkovali propisane vjerske blagdane. Oni dakle nisu radili u dane kad se svetkuje, ali su jedva čekali da dan Gospodnji prođe da bi mogli nastaviti s prijevarama i lihvarenjem.
Njima prorok govori: „Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: Kad li će mlađah proći da prodamo žito i subota da tražimo pšenicu?“. (Am.8.4-5). Već u vrijeme mlađaka i u dan subotnji – dakle na dan počinka oni su razmišljali kako će, čim blagdan prođe, varati.
Lihvara nije bilo samo u vrijeme proroka Amosa. Bilo je takvih vjernika, kao što saznajemo iz današnjeg evanđelja, i u Isusovo vrijeme, a ima takovih i danas. Zar nismo i mi, i svi naši mediji puni kritika na razne laktaše i prevarante u našem društvu.
Bog sve vidi i sve zna. Stara je poslovica: „Božje oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da!“. I otpjevani psalam nam ga prikazuje kao svevidljivoga kad govori: „Tko je kao Gospodin Bog naš, koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju?“. (Ps.113.5.). Bog se, veli psalmista, posebno brine za uboge, siromahe i potlačene: „Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha“. (Ps.113.7.).
Sveti Pavao u Prvoj poslanici Timoteju piše: „Predragi! Preporučujemo prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svojoj bogoljubnosti i ozbiljnosti“. (I Tim.2.1-2).
U zajedničkoj molitvi nalazi se velika snaga. Nije uzalud rečeno: „kad se bratska srca slože i olovo plivat može!“. I nemoguće stvari su moguće kad čovjek s Bogom računa u hodu prema vječnosti. Ovdje bi bilo potrebno naglasiti okupljanje oko obiteljskoga stola gdje se obnavlja snaga za obavljanje svakidašnjih obveza uz neizostavnu molitvu i razgovor – izmjenu mišljenja i pružanje podrške potrebnima.
Nikako se ne smije zaboraviti jedan drugi – euharistijski stol – oltar u crkvi, gdje se zajednica okuplja na molitvu hvale i zahvale Bogu. Dok se članovi obitelji budu okupljali oko ta dva stola, ne trebaju se bojati svih prepreka na životnom putu.
O kako je tužna spoznaja da mnogi oskudijevaju, dok drugi obiluju. Ne zaboravimo na Isusove riječi: „Što god ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili“. (Mt.25.40.).
Potrebnih ima uvijek i svugdje. Nemoj zatvarati oči. Srce će ti kazati što ti je činiti. Ispruži ruku i otvori usta. Treba mu topla riječ i „topla juha“. Donijet će to radost i tebi i njemu. O kako sjaje oči zahvalnika? Omekšaju one i najtvrđa srca.
Tko nije u stanju pomoći onome koji oskudijeva, onda nismo zaslužili ni da sami obilujemo. „Ne može se služiti Bogu i bogatstvu!“. (Lk.16.13.). Ne zato što su to dvije stvarnosti koje se same po sebi isključuju, nego zato što ne mogu biti iste važnosti. Na prvom mjestu je Bog, a onda sve ostalo. Ako bilo što postane s Bogom izjednačeno, ili čak važnije od njega, onda je to naš životni promašaj… Bog se ne može ni kupiti ni prevariti.
Materijalnim dobrima se trebamo služiti kao sredstvima prema uzvišenom cilju, a ne kao cilju u sebi.
Bog hoće da se svi ljudi spase, pa i ti, ali to ne može bez tebe. Zato poradi na životnom svjedočenju evanđelja. Možda tvoj primjer još nekom pokaže put.
Isusovi učenici materijalna dobra trebaju upotrebljavati za ublažavanje nevolje siromaha. To je ispravan način kako „zemaljska valuta“ može biti dobro uložena i donijeti veliki dobitak.
Isus poziva svoje vjernike da im jedino Bog bude životna stijena – da svoje pouzdanje stavljaju samo u Boga.