Netko kaže da život piše romane. A Kominka Ivanka Paul rođena Oršulić je napisala svoj životni roman zvučnog naslova „ Goodbye Tito“ u kojem opisuje svoje djetinjstvo u neretvanskom naselju Komin, do odlaska na studij Francuskog jezika u Sarajevu te kasniji život u Parizu gdje je radila kao prevoditeljica za jugoslovenske radnike pri ambasadi SFRJ-a, piše Slobodna Dalmacija, koja objavljuje razgovor sa ovom poznatom Kominkom.
Njezina životna misija je bila dokazati da su Hrvati i Francuzi prijatelji te razbiti predrasude o povezanosti Francuske i Srbije još od I Svjetskog rata što je bilo uvriježeno mišljenje na ovim prostorima. Stoga često u Parizu obilazi škole i priča djeci o ljepotama Hrvatske. Kaže da je sretna zbog toga a i ova knjiga je kruna njezina spisateljskog stvaralaštva.
Kao mala djevojčica koja je odrastala u komunizmu Ivanka je u svojoj 80 godini javnosti ponudila jedinstveno svjedočenje, smiješno i dirljivo o godinama svoje mladosti provedenih u Titovoj Jugoslaviji. Zanimljivo je da Ivanka pripada prvoj generaciji pločanskih maturanata čime je već tada razbila predrasude koje su bile uvriježene u tadašnjem društvu da škola nije za ženu već udaja ili samostan.
Ona umalo nije završila u samostanu. Međutim, sudbina je htjela drugačije. Časne sestre u Splitu su je odbile kazavši da nije za samostana već da bi je mogle poslati u misije. Sa time se nije složio njezin otac i tako je Ivanka krenula u srednju školu u Ploče. Bila je to prva generacija srednjoškolaca u ovom gradu.
– Moj otac je već tada bio napredan, čitao je knjige posebno Augusta Šenou i on se nije nikako mogao pomiriti sa činjenicom da ja ne završim školu i da se ne obrazujem- priča nam Ivanka Paul, vitalna osamdesetogodišnjakinja koja je svojoj knjizi dodala i podnaslov „Memoari mlade provincijalke sa nazadnim idejama koju treba preodgojiti ili „prevaspitati“ blagim metodama.
Upravo je to i glavna tema knjige oko koje se sve vrti a formulacija nije izmišljena. Riječ je o karakteristici koju su ondašnje službe 1965 godine dale mladoj studentici francuskog jezika u Sarajevu, Ivanki Oršulić. A kako je do toga došlo u jednom dahu nam je ispričala Ivanka, držeći u ruci svoje knjigu na koju je iznimno ponosan.
– Ma znate tako je to tada bilo. Na fakultetu je bila omladinska organizacija i stalno su bila neka predavanja o titu i revoluciji i komunističkoj partiji. Jedan drug je držao predavanje a onda smo mi studenti mogli pričati i svome životu ili životu u rodnom mjestu. I tako došao red na mene a ja počela pričati kako kod na narod svake nedjelje ide u crkvu, kako se slavi sveti Ante, kako se nedjeljom ne radi u polju. Svi su to sa zanimanjem slušali. Nitko mi nije ništa loše rekao ali su drugovi kasnije zaključili da sam ja „provincijalka sa nazadnim idejama koju treba prevaspitati“. I stvarno dobila sam bila jednu kolegicu koja je bila zadužena za mene, ali i ona kada je vidjela da me ne može preodgojiti odustala je od toga i poslije smo bile prijateljice-prisjeća se Ivanka Paul, kojoj je studij u Sarajevu ostao u lijepom sjećanju. Glumila je tada u kazališnoj družini koja je imala predstave po čitavoj ondašnjoj Jugoslaviji a sudjelovala je i u radnim akcijama koje su je umalo došle glave.
– I tako ja sam se prijavila na radnu akciju koja je bila u Srbiji ali to sam sakrila od roditelja. Nitko nije znao da sam tamo osim jedne prijateljice iz Sarajeva koja je svaki tjedan slala razglednice mojim roditeljima u moje ima da sam u Sarajevu i da pripremam ispite-pripovijeda Ivanka.
No problemi su nastali poslije radne akciji gdje je Ivanka proglašena udarnikom za što je i odlikovana. Nesreća je bila što je ta vijest doprla do Komina i njezinih roditelja, premda tada nije bilo telefona, radija i televizije.
– Kako sam odrasla na selu imala sam iskustva u fizičkom radu više nego ostali . Ujutro sam podizala a navečer spuštala zastavu što mi je tada bila velika čast. Dobila sam i odlikovanja, koja sam bacila negdje na nekoj livadi iz vlaka. Sjećam se da je na toj livadi paslo dosta krava. Eto tu su ostala moja udarnička odlikovanja i ja sam mislima da je sa time sve završilo. Ali nije-reći će Ivanka.
– Ko za vraga u Komin je došao jedan čovjek iz Amerike i donio radio. Okupilo se čitavo selo da vide tu kutiju što priča. Bio je tu i moj brat. I počele vijesti kad ono kažu „ Ivanka Oršulić iz Komina proglašena udarnikom na radnoj akciji“. Moj pokušaj skrivanja nije uspio. Majka me u srahu od očeva bijesa poslala u kume u Brist da se sklonim dok njega srdžba ne prođe. I stvarno kada sam se vratila kući ništa nije rekao. Iako nije volio komuniste bio je ponosan što je njegova kćerka udarnik. Tako je komunistima pokazao od „šake do lakta“ jer je njegova kći koja nije komunista odnijela odlikovanje kao najbolja na radnoj akciji- prisjeća se Ivanka Paul u svojim memoarima sabranima u knjizi „Goodbye Tito“.
Nakon osamostaljenja Hrvatske radi kao prevoditeljica i na raspolaganju je novoj hrvatskoj vlasti za što je odlikovana 1997 godine Redom hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih građana.
– Kada je bio rat u Hrvatskoj francuski mediji su često pisali neistine o događanjima u Hrvatskoj. To sam često demantirala prevodeći službena priopćenja hrvatske vlade i Sabora na Francuski-zaključuje Ivanka Paul, koja je članica Društva francuskih književnika i predsjednica udruge hrvatsko-francuskog prijateljstva.
SUSRET SA LUKOM BEBIĆEM
Ivanka je na studiju francuskog jezika u Sarajevu završila sasvim slučajno. Njezini roditelji su čuli da u Sarajevu studira jedan mladić iz obližnjeg sela Desne pa joj je on mogao pomoći u traženju smještaja.
– Otišli smo u Desne i uzeli adresu tog mladića koji me kasnije dočekao kada sam sa vlakom došla u Sarajevu. To je bio bivši predsjednik hrvatskog Sabora, Luka Bebić koji je bio stariji od mene i studirao je agronomiju-prisjeća se Ivanka.
SREBRNA MEDALJA
Za knjigu „Goodbye Tito“ na francuskom jeziku Ivanka Paul dobila je srebrenu medalju Academie Internationale de Lutece u parizu prošle godine.
Piše: Stanislav SOLDO/Slobodna Dalmacija