„Ja hoću da mi se ovdje sagradi velika crkva! Kakva dolikuje Bogu i hrvatskom narodu! Zato ja, majko Marijo, kao pastir duhovni ovoga grada blagoslivljam ovo sveto tlo gdje će se uskoro skupiti tvoja djeca da slave i hvale tebe i tvoga sina Isusa Krista.
Marijo, neka tako bude, moli te danas tvoj vjerni puk ovoga grada, grada ispaćenog svojevrsnim patnjama za koje najbolje znaš ti i tvoj sin. Marijo, budi s nama kao šti si bila i do sada. To te još jednom mole tvoja djeca“. Ove proročke riječi izgovorio je sada već legendarni pločasnki svećenik don Petar Mikić 29. svibnja 1994. godine, na mjestu buduće crkve u jedinom gradu u državi koje je tada nije imao. Riječ su izgovorene na blagdan Kraljice neba i zemlje, zaštitnice pločanske župe, pred mnoštvom vjernika, koji su u kilometarskoj koloni došli iz kuće u Birni, gdje se tada obavljala služba Božja. I zaista, desetljeće nakon toga događaja, don Petar je Pločama podario veličanstveni Božji hram, koji će o njegovome prisustvu o ovome gradu svjedočiti dugo kroz povijest.
A don Petar na današnji dan, 15. rujna, obilježava točno 50 godina od dolaska u Ploče. Više nego dobar razlog za razgovor s njim.
Je li Vam taj događaj, na kamenitom i dračom zasađenom tlu, bio najemotivniji trenutak u pola stoljeća vremena provedenoga u ovome gradu?
Da! Ta molba je izrečena u posebnim okolnostima. Išli smo kroz grad u procesiji i zaustavili se na tome mjestu, a ja sam podigao Gospin kip i zavapio joj. Bilo je to iznenađenje za mnoge, narod je šaptao da sam poludio. Lijevi nisu željeli crkvu, a desni nisu vjerovali u njenu izgrdanju. No, papa Ivan Pavao Drugi je 1998. na Žnjanu blagoslovio kamen temeljac, a nadbiskup metropolit Marin Barišić obavio je posvetu monumentalne građevine čija je unutrašnjost napravljena od biranih vrsta kamena.
Crkve krase veličanstvene orgulje, predivan mozaik, 42 vitraža, na pročelju reljefi, krunjenje Gospino, prikazanje Isusa u hramu, roditelji vode djecu u crkvu, kipovi svetih Petra i Pavla, Isud pod križem, a u blizini crkve su kipovi svertoga Nikole i dr. Franje Tuđmana, čiji sam spomenik darovao svome gradu da se nikada ne zaboravi uloga prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju vjekovnoga sna našega naroda. Za izgradnju ovakvoga objekta, trebala su i značajna sredstva, koja sam prikupljao kucajući na brojna vrata, znanima i neznanima.
U Ploče ste došli 15. rujna 1969. godine, kada Vas je dr. Frane Franić imenovao župnikom Župe Kraljice neba i zemlje. Župa je osnovana tek osam godina ranije. Kako ste ste snašli u gradu u kojem su mnogi prezirali vjeru, a štovali navjeće komunističke zločince?
U stvari, kolege su me odgovarale od odlaska u Ploče, ali za mene, mladog zaljubljenika u Crkvu i Domovinu, to je bio povod da s većom ljubavi, snagom i upornošću krenem u ostvarenje cilja kojeg mi je zadao nadbiskup Franić kazavši mi na odlasku da okupim živu i sagradim kamenu crkvu, te da pri tome, osim svoje vjere, mladosti i ljubavi i njegovog blagoslova, na ništa ne mogu računati.
Dugi niz godina mise su se održavane u staroj, trošnoj drvenoj baraci, čiji je dio, površine 57 metara četvornih od čega su 23 „kvadrata“ služila za kapelu, a ostatak prostora za stan, 1967. godine kupio prvi župnik Ploča don Ante Meštrović. U nju se uselio drugi župnik Ploča, a prvi koji je stanovao u gradu, don Zdravko Blajić. Početkom 1971. kupio sam preostalih 41 „kvadrata“. WC je bio pod smokvom, voda je bila u dvorištu, a miševi i zmije u baraci. Glazbom s tranzistora s prozora obližnjih radničkih nastambi ometana je služba Božja, a moje propovijedi bile su teme na partijskim sastancima. Brojne generacije mladića i djevojaka u njoj su poluilegalno primale sakramente i pripremale se za život u skladu s kršćanskim naukom. No, ta mala, trošna građevina, iz koje se širila poruka Božje ljubavi vremenom je postala mitsko mjesto pločanskoga puka koji ju je nazvao „Sveta baraka“.
Tako je bilo sve do 27. veljače 1983. godine A onda ste dobili novi dom.
Bila je nedjelja. U subotu kasno navečer iz barake su u kuću u Birini prenešene klupe i stol koji je služio kao oltar. Na vratima barake ostavljena je ceduljica s natpisom: „Dragi vjernici, od danas je sveta misa u novoj kući na Birini. Nismo više barakaši. Hvala dragome Bogu“. Ali taj potez nije se svidio tadašnjoj vlasti. Prijetnje, ucjene, klevete, bušenje guma na automobilu i drugi događaji iz tih teških dana kulminirali su mojim uhićenjem u studenome te godine.
Za Božić 1981. na našoj kući osvanule su parole napisane crvenom bojom: Komunizam, Živio SKJ, srp i čekić, koje i danas stoje i podsjećaju na tadašnja vremena. U takvoj situaciji, bez prave pomoći crkvenih otaca, sam na prvoj crti bojišnice, s jedne strane upoznao sam sluge režima koje i danas žalim, dok sam s druge strane upoznao tihe, samozatajne ljude, prepune vjere, koji su mnogo riskirali pomažući mi. Upravo takvi ljudi, uz Božju pomoć, ispunili su me snagom potrebnom da nadvladam sve prepreke.
Ipak, unatoč svim iskušenjima, ostali ste potpuno predani vjeri i Domovini i ispunili životnu misiju u Pločama. A onda u potpunoj tišini otišli su mirovinu. Osim velebne crkve, što još ostavljate svome gradu i jeste li zadovoljni postignutim?
Godine 1978. postao sam dušebrižnik za pomorce i sudjelovao na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca, u Rimu, Mombasiju i u Houstonu. Ponosam sam što sam udario temelje župne biblioteke, osnovao župni Caritas, koji se svojim radom posebice isticao tijekom Domovinskoga rata, što sam organizirao izgradnju centralnog križa na gradskome groblju i postavljanje brončanih kipova anđela, što sam osnovao Dječji zbor Pločanski anđeli, Mješoviti pjevački zbor, klapu Stina, što sam osnovao numizmatičku i malakološku zbirku. Osobito mi je drago da sam imao čast blagosloviti prvu vojarnu u Hrvatskoj i što sam, odlukom dr. Franje Tuđmana, odlikovan Redom hrvatskog trolista.
A što se tiče načina odlaska u mirovinu, mogu reći da sam skromno živio i skromno otišao. Ništa za sebe nisam tražio, milostinju nismo sakupljali sve do 1994. godine, vozim automobil star preko 30 godina, nikada nisam bio na godišnjem odmoru, nisam imao kućnu pomoćnicu, živio sam sam, a tako je i danas.
Kakva je Crkva danas?
Crkva je često nalik nižerazrednom nogometnom klubu koji u nedostatku materijalnih sredstava prima u svoje redove sve koji izraze želju, ne vodeći računa o njihovoj kvaliteti, sanjajući viši rang natjecanja. Krštava ih se, pričešćuje, krizmaje čim izraze želju da se priključe velikoj zajednici, koju malo ili nimalo ne poznaju, u strahu da ne odu u neku drugu zajednicu. Što se s tim postiže, vidljivo je iz našeg društvenog, posebno političkog, života gdje se ne svjedoči vjera otaca, već se puzi na koljenima pred modrernim osvajačima duha i tijela, stvarajući tako žive mrtvace koji hodaju među nama i unose nemir u naša srca. Svakome bistre glave mora biti jasno da mi nismo gospodari u svojoj kući. Kamo to vodi? Iseljavanju, opustošenju sela i gradova. Živi tako da te se ne budu stidjeli budući naraštaji.
Budi ponos obitelji Crkve i Naroda. Sve moje patničke, „borbene“ godine, jedni su se pitali tko mi čuva leđa, ne shvaćajući da snagu za ostvarenje ciljeva crpim iz Božje ljubavi, a drugi su vjeru i idele uporno proglašavali tvrdoglavošću i nespremnosti za kompromis. No, s vjerom, istinom i pravdom nema kompromisa. Zahvalan sam Gospodinu što me je pozvao u svoj vinograd.
Radio sam bez odmora. Valjda sam nešto i uradio. Zahvalan sam ocu Bonaventuri Dudi koji mi je svojim znalačkim, pronicavim umom prorekao svećenički put i hrabrio me govoreći da se uz Isusa sve može prebroditi. Kao i nadbiskupu Frani Franiću koji me je prihvatio ovakvog kakav jesam, a šaljući me u Ploče kazao da upravo ovakav svećenik i čovjek trebaju Pločama. Iz svega, vidi se da nije pogriješio. Ja sam sretan čovjek. Nisam ga iznevjerio, kao ni Crkvu ni svoj hrvatski narod kojeg je trebalo uprisutniti u otpisanim Pločama.
Don Petar Mikić rođen je 27. siječnja 1939. godine u Krilu Jesenice od majke Zorke, rođene Vuković, i oca Marka. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu, a osmogodišnje školovanje završio je u Splitu. U Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru pohađao je Klasičnu gimnaziju, a teološke studije na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio dr. Frane Franić 29. lipnja 1966. u Splitu. Mladu misu rekao je u rodnome mjestu 24. srpnja 1966. Prva župa bila mu je Dobranje-Bijeli vir, od 1966. do 1969. godine, nakon čega je došao u Ploče.
