Suvremeni svijet smjelo kroči naprijed. Snažan razvoj znanosti i tehnike, odavno je obilježen kao razdoblje “znanstveno-tehnološke”revolucije. Trebalo bi očekivati opći napredak čovječanstva. No ono, unatoč tome, često zapada u krizu. Što je uzrok tome? Stvaraju se goleme mogućnosti stvaranja,a stvarni je razvitak relativno spor. Jesu li poteškoće uvjetovane samo objektivno ili postoje subjektivni razlozi njihove pojave? Ima li “ljudski faktor”određeno mjesto u tome? Ako je doista ljudski, onda bi on morao uklanjati poteškoće, omogućavati i ubrzavati razvoj. Tako bi trebalo biti. A u stvarnosti ima puno poteškoća, sukoba i nesporazuma, u odnosu Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Sve to upozorava na to, da suvremene krize nisu uvjetovane nedostatkom znanstveno-tehnoloških rješenja i mogućnosti, nego su ponajprije društvene, političke, moralne. Čovječanstvo se suočilo s krizom međuljudskih odnosa, krizom morala i odgoja, krizom vrijednosti.
“Ljudski faktor” morao bi rješavati krize, a on ih pojačava. Slijedi li suvremeni čovjek ljudska nastojanja? Nastavlja li putove očovječenja? Uzima li u obzir i poštuje li ljudska prava i ljudsko dostojanstvo? Priznaje li da je čovjek najveća ovozemaljska vrijednost za čovjeka? Je li se iznevjerio ljudskim idealima? Susreli smo se s pitanjima “tvorca” humaniteta.
Već je J.J.Rousseau zapazio da povijesno kretanje samo po sebi, ne mora značiti i društveni napredak, jer je napredak vrijednosna kategorija i odražava čovjekove težnje prema što potpunijom čovječnosti, a povijesna zbivanja često proturječe tome.
Govori se o gospodarstvenoj krizi, društvenoj krizi, ekološkoj krizi, političkim krizama, o krizi filozofije, kulture, morala, odgoja i izobrazbe. Kriza je postala obilježje vremena u kojem živimo. Ona je danas opća pojava, društveni fenomen, poglavito u zemljama u kojima je vladala komunistička ideologija. Ipak, najveća je kriza iseljavanja i raseljavanja. Mijenjanjem etničke strukture nepopravljivo se gubi zemlja i narod. To je pravi etnocid, domocid i humanocid.
Naš narod se našao pred opasnošću od samouništenja. Zabrinutost je velika, upozorenja su brojna. Parafrazirajući Nietscheovu izreku o mrtvom Bogu, E.Fromm je zamijetio da je čovjek danas mrtav. Žive su danas organizacije, strojevi, mehanizmi. Čovjek je postao njihov sluga, a ne gospodar. Očito je da put ljudskog napretka nije bez rizika i da treba odgovorno vrednovati svaki slijedeći korak naprijed da se kretanje ne bi pretvorilo u vratolomno rušenje,
u provaliju bez dna.
Unatoč tome, ZAPALI SMO U KRIZU VRIJEDNOSTI I MORALNU KRIZU. Osjeća se posvuda nedostatak čovječnosti, nedostatak humaniteta. Taj strah i taj osjećaj vrlo su prisutni i u nas. Ljudi su nesigurni, nepovjerljivi. Trči se za materijalnim dobrima i karijerama, narušavaju se međuljudski odnosi i ruše prijateljstva. Veliki broj ljudi slijedi samo svoje egoistične svrhe. Sve je manje iskrenosti i odgovornosti. Nepovjerenje i kriminal raste. Neki su intelektualci odavno napustili etiku stručnog i znanstvenog rada. Oni javno pozivaju, kleveću, podmeću, diskvalificiraju, služe se neistinama, pišu anonimna pisma, pamflete, provociraju,vrijeđaju, nedolično se ponašaju, nasrću na ljudsko dostojanstvo… Život je izgubio istinska ljudska obilježja, ljepotu i etičnost. Uvjereni smo da je najveća,a po posljedicama i najteža od svih kriza, što ih je uzrokovao komunistički totalitarizam-moralna kriza. Ona je obezvrijedila duhovne, kulturne, etičke, religijske i druge ljudske vrijednosti. Zanemarivane su vrijednosti istine, slobode, dobrote, ljepote, pravde, svetosti.Obezvređivani su i gaženi ljudsko dostojanstvo, temeljna ljudska prava, nacionalni ponos, te domoljubni i vjerski osjećaji i uvjerenja. Ismijavani su ljudski ideali, omalovažavani rad, brak, obiteljski život. Tražena je slijepa poslušnost, lomljeni su značaji, istinske ljudske osobnosti morale su odstupati pred naletom politički podobnih pojedinaca. Ponos, poštenje, čovječnost, karakternost, osjećaj dužnosti i odgovornosti, marljivost, točnost, savjesnost, principijelnost, pravednost, smisao za etičnost-bile su sasvim nevažne odlike u odnosu na političke zasluge.
Uvriježio se “moral” nerada, političke podobnosti, spekulacija, mita, korupcije, karijerizma, osobne koristi, lagodnog života, anonimnih pisama, ogovaranja, prozivanja, cinkarenja, vrijeđanja, pamfletskog ismijavanja, klevetanja, optuživanja, staljinističkog proganjanja i maltretiranja. Moralna kriza prijeti nepredvidivim negativnim posljedicama.
Demokratska preobrazba društva, međutim, pretpostavlja i traži moralnu preobrazbu, jer bez rješavanja moralne krize i reafirmiranja obezvrijeđenih etičkih vrijednosti nije moguće uspostaviti istinski demokratske društvene odnose. Bez osjećaja i smisla za vrijednosti, bez vrijednosnih kriterija, kao narod bi izgubili sva ljudska i narodna obilježja, pretvorilo bi se u svoju suprotnost. Moralno se bezakonje mora prevladati.
Moramo nastojati afirmirati novi odnos prema radu i privređivanja, PREMA DUŽNOSTIMA I OBVEZAMA, tražiti veće angažiranje i ODGOVORNIJE PONAŠANJE. Poduzimaju se nove mjere: pravne, administrativne, gospodarske; provode se veliki preobražaji, pravedniji, društveni, politički, a znatno manje, mislimo na pedagoške i moralne promjene. To je nedostatak, jer ako te promjene sasvim izostanu, tada se postavlja pitanje:mogu li i one druge postići željene rezultate?
Posrijedi su promjene ljudskih stavova, odnosa i postupaka, pa se ne smiju zanemariti pedagoški i moralni postupci, u ostvarenju pozitivnih rezultata na tim područjima.
Vrlo nepovoljne prilike u kojima je hrvatski narod živio posljednjih 75.godina, uzrokovale su puno zla. Okolnosti,što su ih režirali velikosrpski i komunistički režimi izazvale su, uočili smo, mnoge krize, među kojima i kriza obiteljskog života. Te su okolnosti uvjetovale procese depopulacije, iseljavanje Hrvata iz vlastite domovine i masovno gašenje pradjedovskih ognjišta. Vrlo brzo trebamo reći istinu o tom razdoblju naše povijesti, a sama istina je za njih presuda.
Nakon oslobođenja od srpsko-komunističkog totalitarizma i demokratske preobrazbe, Republika Hrvatska mora uklanjati korijene zla, razrješavati društvene, gospodarske i moralne krize, osigurati hrvatskom narodu normalnu biološku reprodukciju. Temeljne su pretpostavke za to prevladavanje obiteljske krize, osiguranje postojanosti brakova, obiteljskih domova i zajednica, koncipiranje i striktna provedba osmišljene pronatalitetne populacijske politike.
Dr. Filip Šalinović