O, koliko smo puta bili razočarani u svoje poznanike. Mislili mi da ih poznajemo, a odjednom kao grom iz vedra neba iznenade nas s nekim svojim neočekivanim stavom – izjavom, koja je kontradiktorna njihovim prijašnjim stavovima.
Nešto slično nas je snašlo i s Isusom koji govori: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca ili majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“. (Lk.14.26-27).
Nitko se ne smije ispriječiti između nas i Boga
Koliko smo puta čuli, pa i od Isusa samog, da je mržnja grijeh, da mržnja razara nas same, a i svijet oko nas, a ovdje nešto sasvim suprotno.
Ne vjerujući svojim ušima, pitajući se da li je to moguće. Sve nas to muči, a nova pitanja naviru. Boreći se s tim mislima dolazimo do evanđelista Mateja koji nam bilježi Isusove riječi: „Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan!“. (Mt.10.37.).
Sad nam je Isusov govor mnogo jasniji i trudimo se shvatiti što nam je to Isus želio kazati. Jedno nam mora biti jasno: Isus nije dvoličan. On svoje stavove ne mijenja. Nikada ne govori da bi nekome ugodio, već nam prenesi riječi istine i mudrosti vječne, koje često ne možemo shvatiti i borimo se sami sa sobom kako bi ih prihvatili.
Kad su od Isusa tražili neka objašnjenja o onome što propovijeda, on im odgovori: „Strpite se, znat će se poslije“. Mi bi danas rekli: Sve u svoje vrijeme.
Lijepo je što je dijete nadobudno i želi sve znati, ali mora pričekati da odraste kako bi mu neke stvari postale jasnije.
Možete li zamisliti mladića koji pristupajući djevojci govori: Evo, mi već dugo skupa idemo i zavoljeli smo se. Došlo je vrijeme da tu našu ljubav okrunimo vjenčanjem. Poznaješ li ti onu djevojku iz moje ulice. Poznajem je još iz djetinstva, igrajući se. Nikako mi ne ide iz glave. Volim je više nego sve na svijetu. Njegova djevojka kojoj je objavio zaruke nepomično stoji, sluša i ne vjeruje svojim ušima. Zastala je u šutnji, a kad se pribrala reče mu suznih očiju: Dragi moj, volim te i poštujem. S pažnjom sam te slušala misleći da sanjam. Želim da budeš sretan. Zaboravi naše zaruke. Želim ti sve najbolje u zajedničkom životu s djevojkom iz djetinstva.
Bog zaslužuje svu našu pažnju. Nitko se ne smije ispriječiti između nas i njega. Najprije On pa sve ostalo. Sve što nas okružuje: priroda, nerazumna i razumna bića mogu nam samo pomoći u iskazivanju ljubavi i zahvalnosti prema Bogu o kome ovisi sav stvoreni svijet. Čovjek mora to prihvatiti razumom, a priroda to „prihvaća“ postupajući po utkanim zakonima.
Ne stavljajući Boga na prvo mjesto vrijeđamo i sami sebe jer iskazujemo pomanjkanje razuma bezrazložno prkoseći.
U životu sve treba staviti na svoje mjesto, pa tako i ljubav prema stvarima, stvorenjima i Stvoritelju. Za sve postoji mjesto – mjera, način i vrijeme.
Prisjeti se četvrte Božje zapovjedi: Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Nema tu traga mržnji. Bog se ne da zanijekati, a niti dovesti svoj govor u kontradikciju, stoga se potrudi kako bi shvatio što Bog traži od tebe.
„Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“
Iz Isusovih riječi možemo izvući poruku protiv ovisnosti koja nam priječi pravilno sagledavanje našeg poslanja. Ovisnost ne mora biti samo u opijatima. To se osobito vidi kada se čovjek „bolesno“ veže za neku osobu ili stvar – novac je tu dobar primjer.
Čovjek često mora zamrziti stvari koje mu se nude kao spas, a u stvari ga zarobljavaju. Uzmimo za primjer jednog alkoholičara. Kad se takav čovjek odluči za terapiju odvikavanja on mora zamrziti svoju naviku – alkohol, koji mu je značio sve u životu i otkriti više ciljeve, te tako prestati svoje probleme „utapati u vinu“, što donosi ogromne štete njemu i onima kojima je stalo do njega.
O, koliko je stvarno zauzelo maha izvrtanje istine gdje se dobro prikazuje zlim i obratno. Odnos prema problemima ovisi o životnoj dobi, mjestu boravka i okruženju… U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci.
Nekad si umišljamo da smo „popili“ sve znanje ovog svijeta, što izrodi lošim posljedicama. Shvati da nije svatko za sve. Prepusti struci – reklo bi se: daj materi dite.
Knjiga Mudrosti nas obavještava o kralju Salomonu koji je, pri izboru za kralja Izraelaca, od Boga molio mudrost: „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik.
Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio. Zato mu Jahve reče: „Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije ima nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima. I ako budeš stupao mojim putovima i budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit ću tvoje dane“. (I.Kr.3.9-12).
Primjer i poruka su jasni, samo ih treba slijediti. Psalmista nas zove da na vrijeme počnemo moliti: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce. Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš? Milostiv budi slugama svojim!“. (Ps.90.12-13).
Ustraj u molitvi Bogu za pomoć sve dok sve dok ne osjetiš kako tvoje dane obasjava svjetlo životne radosti. Tada ti ništa neće biti teško da takovo stanje održiš imajući na pameti Isusove riječi: „Bez mene ne možete ništa učiniti“. (Iv.15.5.).
Psalmist nam je davno poručio: „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji!“. (Ps.127.1.). Oslanjanje na Isusa traži od nas odreknuće od svih drugih „oslonaca“ za koje mislimo da bi se mogli u njih pouzdati.
Crkvena povijest je puna primjera dosljednih Kristovih sljedbenika koji su trpljenje za njega radosno podnosili smatrajući to čašću.
I ti to možeš. Ne kloni, ustraj, jer se spašava samo onaj koji ustraje do kraja na trnovitom, ali spasonosnom putu. „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“. (Lk.1.27.).
Htio je Isus da ljudi nauče ljubiti jedni druge kroz njegovu ljubav… Prvo On, pa onda sve drugo!