U predvorje Franjevačkog samostana u Zaostrogu, s lijeve strane od glavnog ulaza podno stepeništa, 1960. godine postavljen je spomenik (sadreni odljev) pučkog pjesnika fra Andrije Kačića Miošića, zvanog Milovan, kako se sam prozvao.
Iste godine postavljen je identičan brončani spomenik u Bristu ispred crkve Sv. Margarite. Sadreni original (izvorni kalup) spomenika čuva se u Galeriji Meštrović u Splitu. Kačićev spomenik je 1953. godine u Americi izradio poznati kipar prof. Ivan Meštrović.
Svi se divimo izvrsnom ostvarenju poznatog kipara, a malo znamo koliko je volje, truda, novca, lucidnosti i domišljatosti trebalo da se spomenik izlije u bronci i gipsu i postavi ispred crkve Sv. Margarite u Bristu i u zaostroškom samostanu.
Priča je počela davnih 50-godina prošlog stoljeća. Godine 1952. zaostroški franjevci šalju dopis svojoj Upravi u Split s molbom da se Provincija pripremi za Proslavu 250. obljetnice Kačićeva rođenja te podigne spomenik pučkom pisniku fra Andriji u Bristu. Provincijska uprava rado je podržala molbu. Pok. profesor fra Karlo Jurišić (1918.-2017.), tadašnji gvardijan zaostroškog samostana, 15. siječnja 1953. upućuje dopis slavnom kiparu i profesoru Ivanu Meštroviću u New York sa zamolbom da izradi spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću. Nekoliko dana poslije fra Karlo Nola, tadašnji provincijal, zajedno s prijašnjim provincijalom i osobnim prijateljem Ivana Meštrovića fra Petrom Grabićem, upućuju umjetniku pismo podrške.
Niti dva mjeseca poslije, prof. Ivan Meštrović, tada najveći svjetski živući kipar-umjetnik, odgovara zaostroškim franjevcima:
Poštovani fra Karlo, braćo i prijatelji!
Primio sam Vaše pismo od 15. siječnja u vezi s 250 godišnjicom rođenja našega Starca Milovana. Vaša nakana da prigodom toga jubileja podignete makar i skromni spomenik Kačiću u njegovu rodnom mjestu Bristu vrlo me je obradovala koliko radi pieteta prema našem značajnom narodnom pjesniku, toliko i radi toga što vi i vaš Red održavate svoju tradiciju da se brinete oko narodnih duhovnih vrednota. Otvoreno rečeno, meni se čini logično da ste se u vezi s vašom zamisli obratili na mene, ali vam moram reći da ste me s druge strane gurnuli u brigu – pokraj tolikih, kojih mi je već puna torba i uprtnice se otegle i otanjlle. Pokraj svega toga ja ću se vašoj želji odazvati i, ako Bog dopusti, svoje obećanje izvršiti. U kom opsegu i kako, to ću tek promisliti i u svoje vrijeme vas obavijestiti. Međutim bih vas molio, da mi pošaljete koju fotografiju sela i mjesta na koje bi mogao doći spomenik.
Vaše pismo me je veselilo i radi toga što me je vratilo u djetinjsko milovansko sjećanje što je naravno kad nam se godine počmu približavati ponovno djetinjstvu. Tako se približavamo Kraljevstvu, za koje je Učitelj rekao da je dječje. Dvjesto pedeset godina je otkada je Milovan došao, a slabo se je što promijenilo u njegovu patničkom narodu i, kad bi se ustao, ne bi se Preradovo obećanje moglo ispuniti, da bi mu mogli dati vina do Stambula, a jedva i do Karina. Usprkos svega toga, imade nešto što je utješljivo i što se nije promijenilo, a to su naša vilinska brda, naše sinje plavo more i naša čedna, primitivna, ali jaka duša, koju ništa, ni nitko neće slomiti. Neka nam Bog sačuva to naše bogatstvo u siromaštvu i da nitko osim Njega ne vidi suze naše!
Uz srdačne pozdrave i poštovanje
Ivan Meštrović, New York
Veliki umjetnik radio je brzo i marljivo i spomenik (gipsani model – izvorni kalup) je dovršio u travnju 1953. godine. Prof. Ivan Meštrović je želio da se spomenik postavi ispred fra Andrijine rodne kuće u Bristu iznad magistrale, ali ga je fra Karlo uvjerio da je bolje pred crkvom sv. Margarite, što je umjetnik i prihvatio.
U prvoj polovici mjeseca studenoga 1953. spomenik (model) dopremljen je iz Amerike u Split brodom Slovenija. Troškove su podmirili franjevci zaostroškog samostana posudivši novac od Uprave provincije u Splitu. Umjetnik Meštrović za rad nije ništa uzeo samo je zamolio franjevce da zatraže kod „Narodne vlasti“ sredstva za odljev fra Kačićeva spomenika (?!). Naravno, vlast se oglušila.
Budući da nisu imali novaca za odljev spomenika u gipsu i bronci u Zagrebu, franjevci su se obratili našim iseljenicima u Americi. Gospodin Stanko Borić iz Brista, katolički novinar, zamolio je fra Karla da mu pošalje izbor pjesama iz fra Andrijina-Kačićeva Razgovora ugodnoga pa će ih tiskati i od te zarade platiti odljev spomenika. Nažalost prikupili su neka novčana sredstva, ali ne bijahu dovoljna. Tako je sanduk s izvornim modelom Kačićeva spomenika i dalje čamio u podrumu Galerije Meštrović u Splitu.
Kada je prof. Ivan Meštrović, nakon dugo vremena, 1959. godine došao u Hrvatsku (tom prigodom posjetio je kardinala Stepinca u zatvoru!), i ugledao u Splitu sanduk s modelom-spomenikom fra Andriji Kačiću Miošiću, ljutito je prozborio: Moj fra Andrija, tko ti je kriv da si fratar. Da nisi fratar davno bi bio odljeven.
POSTAVLJANJE SPOMENIKA U BRISTU
„Narodna vlast“ nije imala volje postaviti, a kamoli sponzorirati postavljanje spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću ispred crkve u Bristu. Upornošću franjevaca i dvojice Brišćana Stanka Borića iz Amerike i Ante Miošića Paškalića iz Novog Zelanda, prikupljeni su novci za odljev spomenika u Ljevaonici umjetnina u Zagrebu (1959.). Spomenik u bronci je postavljen 30. rujna 1960. godine. Blagoslov je obavio fra Ćiro Vrcan, gvardijan, a otkrio fra Bernardin Tičić, župnik u Bristu. Sve je bilo skromno, govora nije bilo, ali je bilo svečano te su posli otkrivanja u crkvi, svi zajedno zapjevali Tebe Boga hvalimo, bilježi kroničar.
„Bilo je kod Hrvata boljih pjesnika i prije i poslije Kačića, ali ničije gusle nisu mogle ući u naše kolibe do skromnih ognjišta, ni putovati u torbi za stadom po našim planinama kao one Starca Milovana; ničija pjesma održati živu dušu siromašnog »roda viteškoga« i duhovno povezati naše banovine“ (Ivan Meštrović).
O spomeniku fra Andriji Kačiću Miošiću:
„Meštrovićev fra Andrija sjedi na zemlji, na svetoj zemlji svoga hrvatskog naroda, predpostavljamo uz ognjište, koje predstavlja toplinu, dom, domovinu sa snagom sabiranja i skupljanja. Mada gusli, lik fratra je uspravan, samosvjestan i postojan. Sve su to unutarnje osobine koje Meštrović pripisuje kako Kačiću tako i Starcu Milovanu“ (samostanski kroničar, 1985.)
„Mnogi znatiželjnici dolaze u naš samostan i crkvu Marijina Uznesenja i prolaze pokraj spomenika i groba pjesničkog velikana kao da ih i ne vide. Većina od njih, osobito djeca i mladi, uopće nisu čuli za fra Andriju Kačića Miošića i vrlo malo znaju o velikom piscu i pjesniku, umnogome zaslužnom za standardizaciju štokavske ikavice. Njegovo glavno djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.) tiskano je u preko 70 izdanja i pjesmarica, poslije Bibilije, postaje najčitanija knjiga u hrvatskom narodu. Deprimira me spoznaja da o Kačiću bolje i više znaju njemački, češki, poljski posjetitelji od naših mladih i djece…“, rekao je fra Branko Brnas, gvardijan samostana u Zaostrogu i nastavio: „Pričaju mi neki nastavnici koji dovode grupe djece i mladih na odmor u Zaostrog i u programu imaju posjet samostanu, kako neki roditelji pri spomenu razgledavanja samostana i crkve, burno reagiraju riječima: moje dijete neće ićimoliti Boga u crkvu!? A kada djeca i mladi dođu ovdje i razgledaju zbirku, biblioteku, crkvu i samostan, bude im drago te pozovu i svoje prijatelje koji nisu smjeli doći pa se i oni dive povijesno-kulturnim samostanskim znamenitostima“.
ŽIVOT
Fra Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu i bio kršten na ime Antun 17. travnja 1704. Otac mu se, ugledan i imućan seljak, zvao Bartul Miošić, a majka Manda od roda Tomaševića iz Baćine, koja je imala rođenoga brata fra Šimuna, gvardijana franjevačkog samostana u Zaostrogu (1714.-1717.) Završivši s uspjehom prvo školovanje u Zaostrogu mladi je Antun 10. ožujka 1720. pod imenom fra Andrija stupio u franjevački red. Nakon studija filozofije i teologije u Budimu (1721.-1724.) i Osijeku (1724.-1728.), fra Andrija je 22. svibnja 1728. u Šibeniku zaređen za svećenika. Nakon mlade mise nastavlja studij filozofije u Italiji (1728.- 1730.). Vraća se domovinu i starješinstvo ga postavlja za profesora filozofije, a 1734. za učitelja moralke u Zaostrogu. Međuvremeno je fra Andrija 1731. u Mlecima položio ispit za generalnoga profesora teologije.
Kratko vrijeme (1735.) djeluje kao dušobrižnik u Opuzenu, ali vrlo brzo odlazi u Šibenik za profesora filozofije i teologije u Šibeniku. Nakon profesorske službe fra Andriju Uprava provincije 1745. premješta za gvardijana u Sumartin na Braču. Ubrzo je fra Andrija započeo obnovu samostana i sam je na svojim leđi-ma nosio kamenja (o tome lijepo piše veliki Vladimir Nazor u romanu Pastir Loda).
Posljednje desetljeće života Kačić je proveo u svome samostanu Zaostrogu, kamo je 1750. preselio iz Sumartina. To je ujedno i najplodnije razdoblje njegova života. Glavnu djela: Elementa peripathetica, filozofsko djelo, (1752.), pjesmarica Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756. i 1759.) i Korabljica (1760.), povijest od početka svita do njegove Kačićeve smrti.
ZADNJI KAČIĆEVI ŽIVOTNI DANI
“ Kada su, naime, neki siromašni seljaci iz njegova zavičaja vraćajući se lađom iz Neretve s nešto isprošena žita u oluji ispod Baćine kod Ploča 27. listopada 1760. doživjeli brodolom, te izgubili ne samo sve isprošeno žito, nego se od petero njih troje utopilo, fra Andrija potresen tragedijom svojih zemljaka pođe u Neretvu u karitativnu akciju za njihove postradale obitelji. Kažu da je Kačić za unesrećene skupio tri puta više žita negoli su oni bili prvi put uprosili. Ali, na povratku iz Neretve naše putnike uhvati nevrijeme na moru s jakom kišom, od čega Starac Milovan zadobi upalu pluća i nakon kraćega bolovanja umrije u zaostroškome samostanu u nedjelju u ponoć, 14. prosinca 1760. – u 57. godini života“ (samostanska kronika).
GROB FRA ANDRIJE KAČIĆA MIOŠIĆA
Fra Andrija Kačić Miošić pokopan je na glavnom ulazu u samostansku crkvu u Zaostrogu, i to u jedan od dvanaest pretinaca velike svećeničke grobnice – bez oznake u kojemu. Na ulazu u grobnicu 1890. postavIjena je mramorna ploča s natpisom u stihovima fra GabrePuratića (+1905.), koji glase:
POKOJ TEBI STARČE MILOVANE
KOJI RODU PISMARICU DADE
S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE
DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE
HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA
HARAN NAROD POBOŽNO CĚLIVA
(1704. – 1760.)
Više o ovoj temi pročitajte u sutrašnjem tiskanom izdanju Makarske kronike