On se pravi važan. Ne želi da mu drugi „soli pamet“, a sebi prisvaja pravo sa svima propisuje pravila ponašanja i „mjeri njihove skromne sposobnosti“. Sve to s visoka pun sebe, ni ne pomišljajući na narodnu mudrost: „Tko visoko leti, nisko pada“.
Tebe nek vode misli Knjige Sirakove: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego oni koji darove dijele. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina“.
Ponizan život brani nas od stresova i sukoba
U pitanju je poniznost – skromnost, ustrajno – marljivo vršenje svojih dužnosti po uzoru mrava i pčelice, te skromne ljubičice očaravajućeg mirisa u sjeni višeg raslinja… Po plodovima njihovim prepoznat ćete ih.
Mnogo obaveza, mnogo primjera, a volja slaba – puna težnje za nadmetanjem i „bogaćenjem do neslućenih visina“, ni ne osvrćući se na to da će mnogi zbog „njihova uspona“ biti „pregaženi – prezreni“ u njihovim očima.
Sreća – uspjeh, koji se gradi na tuđoj nesreći nije duga vijeka. Stići će ga suze prezrenih. Sve što si stekao – postigao poštenim radom neka ti je na ponos. Ne zaboravi da te je Gospodin obdario tim sposobnostima, te bi sva hvala njemu pripadala, a ti u poniznosti prihvatio tu čast. Ako su u pitanju nepošteni poslovi, spusti glavu, priznaj pogrešku, smogni snaga kako bi se vratio na pravi put ispravljajući svoje pogreške i nanesene uvrede.
Ponizan i jednostavan život brani nas od mnogih nepotrebnih životnih stresova i sukoba, dajući nam puno više šanse za smiren i predan život u ovom našem nemirnom i stresnom vremenu.
Poniznost je što manje govoriti o sebi, ne miješati se u tuđe poslove, radosno prihvaćati protivljenje, zaboraviti mržnju, ne tražiti posebna priznanja, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, rado prihvaćati ono što je teže, pogotovo kad nam je nametnuto.
Neka nas strah da ćemo u poniznosti biti poniženi i iskorišteni ne zaustavi u našem plodnom – samo Bogu poznatom djelovanju. Imaj na pameti da je „ljudska hvala voda vrh pijeska“. Vrijedno je samo ono što proizlazi iz Boga i k Bogu vodi.
Nemoj brkati poniznost s ponižavanjem, manjkom vlastite vrijednosti, samosažaljenjem. Bog u svojoj poniznosti dolazi k nama riskirajući upravo ono čega se mi bojimo – da bude ponižen i odbačen. Znamo da se to i dogodilo. Njegova smrt na križu bio je upravo takav svršetak.
Upravo zbog mene veliki Bog se spustio na zemlju, postao malo dijete, probao ovaj ljudski život. Njegov čin poniznosti bio je radi mojeg uzvišenja.
Kad se jednom uvjerim da sam ljubljen u Božjim očima, lakše ću prihvatiti poniznost, ne bojeći se ni poniženja ni iskorištavanja. To je svetački put.
Moramo postati svjesni da je naša vrijednost u onome što nosimo u sebi, a ne ono gdje „sjedimo na gozbama“ ili koliko materijalno vrijedimo. Normalno je da nam nije sve isto što ljudi o nama misle, ali se moramo pomiriti s činjenicom da će uvijek biti zlonamjernih sadista koji uživaju u klevetanju i ponižavanju drugih, misleći tako sebe uzdići. Teško ih je u tome zaustaviti. Pitaš se kako to?
Život će ti to posvjedočiti, a odgovore nećeš dobiti. Bit čovjekova ponašanja se ne mijenja kroz povijest, mijenjaju se samo modaliteti. Poriva taštine ne mogu nas osloboditi nikakovi zakoni o jednakosti svih ljudi, ni govor o dostojanstvu čovjeka i zaštiti njegovih prava. Govor o poštovanju svakog čovjeka ne znači da cijenimo svakog čovjeka kao sebi ravna.
Svaki koji se uzvisuje tražeći prva mjesta bit će ponižen
Tu stvarnost je Isus uviđao među svojim sunarodnjacima gdje je postojao protokol ponašanja prema kojem se znalo tko koliko vrijedi u očima drugih ljudi. Znalo se točno gdje je čije mjesto za stolom, a po mjestu se znalo koliko je čiji ugled i kolika je nečija važnost.
Mnogima je bilo stalo da se pokažu na takovim mjestima, da ih drugi vide, da im se dive i da im iskazuju svoje poštovanje, pa su se i naguravali kako bi zauzeli prva mjesta.
Od tada do danas malo se što promijenilo. Stavljajući sebe na prva mjesta često zaboraviše na domaćina i razlog zbog kojeg ih je okupio.
Isus upućuje pouku i poruku, kako gostima, tako i domaćinu koji ih je pozvao. Kao lijek protiv taštine govori im o poniznosti, upozoravajući ih da će svaki koji se uzvisuje tražeći prva mjesta, biti ponižen, a koji živi skromno pred drugima, bit će uzvišen.
Upozorava nas Isus da birajući uzvanike koji nam ne mogu uzvratiti, steknemo blago na nebu, te zasigurno više ljubavi i poštovanja, jer će mu takvi ljudi biti mnogo zahvalniji nego oni koji dolaze na njegovu gozbu radi osobnog probitka.
Sve što smo čuli rečeno je zbog nas kako bi pozitivne stavove primijenili u svojem životu osiguravajući tako pristup k vječnoj gozbi za Gospodinovim stolom.
„Bez mene ne možete ništa učiniti“. (Iv.15.5.). „Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim!“. (Mt.11.29.).
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Budući da je Bog ljubav, ona se mora očitovati i u čovjeku.
Uvidjevši pogrešne postupke svoga bližnjega dužni smo ga na to upozoriti pazeći da ga ne uvrijedimo. Ako to radiš iz ljubavi, naći ćeš prikladno vrijeme i način kako to ostvariti na obostrano zadovoljstvo. Djela ljubavi nas sigurno vode u nebo.
Ne „istjeruj pravdu“, jer to može roditi nepravdom. Prepusti Bogu da on presudi i mirnije ćeš ići na počinak. Oholost i sebičnost je djelo Sotone koji čovjeku donosi samo propast.
Ako ne želimo skrenuti s pravog puta, sebe moramo gledati onako kako nas Bog gleda. Bijedan i prezren bit ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati. Arogantni i umišljeni koji traže priznanje i pohvale nigdje nisu „dobro došli“. Oni su dostatni sami sebi. Nikoga ne trebaju i nitko ih ne treba. To je njihova osuda.
Život za druge tek ima smisla. To je put koji vodi k Bogu. U sva vremena i u svim narodima socijalne su razlike izražene. Isus nas želi poučiti kako se postaviti u takovim okolnostima. Poštuj drugoga da budeš poštovan. Nikada ne zaboravi da svatko ima pravo na svoje dostojanstvo bez obzira na naobrazbu i materijalno stanje.
Dok se toga budeš držao bit ćeš rado viđen. U protivnom će „okretati glavu“ od tebe, što će biti tvoja kazna. Čemu ti onda sve blago?