Često se može čuti kako čovjek pritisnut svojim problemima uzdišući govori: „Što sam ja to Bogu skrivio pa da me snalaze ovi problemi, kao da sam se kamenjem na Boga nabacivao“.
U tim trenucima se prisjetimo riječi iz Poslanice Hebrejima: „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer, koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli“. (Heb.12.5-6).
„Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“
Imajući na pameti dužnost stalnog svjedočenja pitali su Isusa: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“. A on im reče: „Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“. (Lk.13.22-24).
Dobro nam je poznata priča naših ljudi koji su odlazili po svijetu „trbuhom za kruhom“ kako ih je poslodavac tamo rijetko pitao za diplomu, koju ponajčešće nisu ni imali, već: Što ti znaš i možeš raditi? Plaću su primali zbog dobro obavljenog posla, a ne zbog diplome.
Bog čovjeka stvara za vječnu sreću obdarivši ga raznim darovima i stalno ga pomaže u ostvarivanju tog cilja, pa i onda kada dotični zaluta. Traži ga. Našavši ga izranjena, izmorena, kao dobar pastir „stavlja ga na ramena“ i nosi kući gdje priređuje veselje.
Prisjetimo se Gorske službe spašavanja čiji su članovi u svako doba dana i noći po sve dane u godini spremni pohititi u pomoć na vijest da je netko stradao ili se izgubio zbog svoje nesmotrenosti ugrozivši vlastiti život. Ponajčešće se to događa onima koji su željni planinskih vrhunaca.
Zar naš život nije stalno uspinjanje – težnja k vrhuncima kreposti, gdje često posrćemo, padamo, zdvojni i iznemogli.
Vodi brigu Bog o svojoj djeci. Ne ostavlja ih same. Ima on svoju „službu spašavanja“ i neće nikoga ostaviti na putu izranjena „slomljenih srdaca“ zato što je skrenuo s pravog puta hodeći stranputicom, već će ga dovesti u svoju blizinu putem svoje ljubavi uz pomoć „ekipe hitne pomoći“.
Čim se dočuje iz bilo kojih izvora da je netko stradao ili se izgubio, brzo sve raspoložive ekipe hite u potragu unesrećenog kako bi mu spasili život.
Svi organizatori raznih natjecanja, utrka, osiguravaju prateće službe koje budno paze na sudionike, kako bi im brzo pružili potrebitu pomoć, često neovisno o volji i znanju stradalog koji je izgubio svijest. Jedini im je cilj spasiti mu život.
Kad sve to znamo, zar možemo i pomisliti da je organizator životne utrke u koju smo pozvani vodio manje računa o sudionicima utrke? Želja je organizatora da svi sudionici stignu na cilj. Ta pomisao nam ulijeva nadu i vjeru u konačni uspjeh – vječni život u krilu Očevu.
Poznata je činjenica da vladari znaju pomilovati osuđenike, čak i one osuđene na smrtnu kaznu. Grijeh je i sama pomisao da bi neki ovozemaljski vladar bio bolji od nebeskog Oca. To nas tješi u svoj našoj slabosti i ispunja nadom u uspješnu trku.
Ne može čovjek „pri zdravoj pameti“ okrenuti leđa Ljubavi. Upoznavajući kulture i civilizacije tokom povijesnih razdoblja, kao i suvremene narode, dolazimo do zaključka da svi oni priznaju neku Višu Silu koju poštuju i kojoj se klanjaju u znak zahvalnosti i molbe za pomoć.
Boga je pogrešno mjeriti ljudskim mjerilima
Zar tu nije Bog na djelu spašavanja sve svoje djece, kojoj je pripravio mjesto na nebesima. Bog je ljubav i njemu je sve moguće. Pogrešno ga je mjeriti ljudskim mjerilima. Samo Ljubav je mogla izreći razbojniku na križu: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju“. Ta šansa bit će pružena svima, i nitko ju razuman neće prokockati.
Dijete majci koja ga kupa, hrani, znade reći udarajući nožicama: „Ne volim te, ne volim te!“. Majka se samo nasmiješi, zagrli ga, privine uz grudi govoreći: „Vidite kako je sladak kad govori: Neću, ne volim te“.
Na zemlji me nitko ne voli više od majke koja me rodila. Ti si me, Bože, volio i prije nego me je bilo pa si me iz ljubavi stvorio. Vjerujem stoga da nećeš zamjeriti mojim nestašlucima i kada kažem – ne volim te.
Slušajući ljude kako se svađaju, jedni druge vrijeđaju, možemo čuti komentare: Pusti ih, ta ne znaju što govore – budale. Kada se otrijezne sramit će se zbog svega izrečenog i učinjenog.
Organizatori utrke stradale na stazi ili strmoglavljene u provaliju ne ostavljaju, već se brinu kako bi ih s počastima zbrinuli bez obzira na postignute rezultate. Sve je to samo blijeda slika Božje brige za čovjeka – sudionika životne staze.
O Bože, kako si velik, pun ljubavi i dobrote prema svemu što si stvorio, posebno čovjeku – kruni stvorova. Mnogi upravitelji države imaju ovlast pomilovanja osuđenika. S tim u vezi dobro je znati da je Božja ljubav veća od ljudske slabosti.
Kad se pojavi neki problem, potrebno ga je riješiti. Postoji teži, a i lakši put da se to ostvari. Poznavaoci lakšeg puta dužni su druge poučiti… Tako je i s putem k vječnoj sreći.
Susretali smo se s čestitim – moralnim osobama koji nisu pohađali vjeronauk niti su ušli u crkvu, kao i s onima koji su isticali svoju pripadnost Crkvi, a svojim ponašanjem sramotili njen čisti lik. Bilo nam je jasno da tu „diploma“ ne znači ništa. U pitanju su djela koja ostaju. Vrijeme je da na to ozbiljno mislimo i na tome poradimo dok ima vremena.
Pitati majku koje dijete najviše voli, je neoprostivo. Svi su joj prirasli srcu. Bog voli svu svoju djecu pružajući im u svojoj božanskoj providnosti potrebnu pomoć kako bi svjedočili njegovu stvaralačku ljubav.
Židovski Talmud pripovijeda o slijepcu koji je usred tamne noći prolazio sa zapaljenom bakljom u ruci. Tada su ga pitali: „Zašto nosiš baklju, kad ionako ne vidiš?“. On je odgovorio: „Ne nosim je radi sebe, nego radi vas, da me vidite i da me u slučaju krivog smjera uputite pravim putem!“.