Bez obzira kakvu karijeru napravio u prestižnim svjetskim institucijama, čovjek je nemoćan kada stigne „poziv“ pradjedovskih ognjišta.
Nije taj „poziv“ mimoišao ni Edwarda Ivana Alfirevicha, koji se rodio i napravio zavidnu karijeru u dalekoj Australiji i Indoneziji, ali, nakon što je u Zaostrog, mjesto svojih predaka i svoje povijesti, prvi put stigao 2008. godine, iz njega više ne izlazi. I ne samo to. Premda je već odavno u mirovini i dane može provoditi na razne, opuštajuće načine, on se, „zarobljen“ i zaljubljen u ovo mjesto i njegov značaj u prohujalim vremenima, potpuno posvetio istraživačkom radu i pisanju knjige o povijesti ovoga prostora s naglaskom upravo na Zaostrog. Volje mu ne nedostaje, a ni iskustva koje je stjecao desetljećima radeći zahtjevne i izazovne poslove na drugome kraju svijeta.
Djed mu umro u američkim rudnicima ugljena
Edward se rodio 1943. godine u Kalgoorlie, mjestu u zapadnoj Australiji, poznatom po rudnicima zlata. Njegov otac Ljubomir, pritisnut neimaštinom i teškom situacijom u rodnom kraju, došao je u Australiju 1931. godine, nakon što je njegov otac a Edwardov djed Ivan, sa svojim bratom, u potrazi za izvorom prihoda kojim bi prehranjivao obitelj, završio u američkim rudnicima ugljena u Dakoti, gdje se razbolio od rudarske sušice nakon čega je umro.Edwardov otac Ljubomir oženio je Palmu Nazor, također rođenu u Australiji. Majka joj je bila Katarina Dragošević iz Visa, a otac Duje pjesnik i rođak poznatog Vladimira Nazora iz Brača. Ljubomir je bio potomak plemena AntičićZale iz Igrana. Jedan dio plemena se za vrijeme Turskog razdoblja preselio na Pelješac, a drugi su, poput Tome Antičića, koji je u vrijeme Napoleonove vladavine podržavao Ruse, morao napustiti rodno selo i otići na Brač.
Nakon što su se vratili, obiteljsko prezime promijenili su u Alfirević. „Moje roditelje u Australiji su zvali Slavenima, a oni su rodni kraj svojih predaka zvali „Stara zemlja“. Otac je o Zaostrogu govori na emotivan i gotovo idealistički način, vidjelo se da ga je jako volio i kao da je znao da se nikada više neće vratiti. Svojoj majci slao je novac za život. Moje djetinstvo bilo je gotovo idilično i nikada nisam čuo da se moji roditelji svađaju. Na žalost, među dalmatinskim obiteljima u Australiji bilo je i takvih stvari, najčešće kao posljedica alkohola“, prisjeća se Edward prvih godina života.
Kao sedmogodišnji dječak s obitelji se preselio u Perth, u kojem je kasnije završio Katolički koledž. Obnašao je visoke funkcije na australskoj TV, gdje je 20 godina bio menadžer, a onda je 1989. otputovao u Indoneziju, u Džakartu, i snimao dokumentarne filmove i reklame. I taj period njegovoga života potrajao je gotovo puna dva desetljeća. Razgovarao je i radio intervjue s brojnim poznatim osobama.I Edward je u Australiji pronašao životnu suputnicu i dobio dva sina, koji i danas žive na krajnjem jugu planete. Na žalost, za vrijeme boravka u Indoneziji supruga mu je preminula.
Konačno u zemlji Dalmaciji!
Prepun životnog iskustva, Edward je prije 11 godina, kao 65-ogodišnji umirovljenik, odlučio konačno posjetiti mjesto iz kojeg vuče korijene i stigao je u djedovu kuću u starome selu. No, prije toga došao je u Zaostrog i ostao impresioniran onim što je vidio. „Veličanstveni pogled na Biokovo, prekrasne morske uvale i plaže, suncem obasjani crveni krovovi i zvonik Franjevačkog samostana Marijina uznesenja. Konačno sam u zemlji Dalmaciji! Selo koje tražim malo je dalje, u planini, i na put sam krenuo s Vjekom Bulatom, u njegovom starom Mercedesu. Na putu prolazimo pokraj kuća različitih stilova, netaknute prirode, ali i tragova suvremenih vandala. Dolazimo do crkve svetoga Roka, savršene poput dragulja, prolazimo maslinike, pokraj stare crkve svete Barbare je groblje, na kojem smo se zaustavili i tražili grobove naših predaka.
Penjemo se dalje i otkrivamo selo, okruženo stalima i napušteno Najprije zaseok Despoti s fontanom, a onda kamenim stazama dolazimo do Matutinovića. Ugledam novu crkvu svete Barbare, to je za mene poseban trenutak jer je upravo u toj crkvi 17. lipnja 1914. kršten moj otac Ljubomir, a kum mu je bio Mateo Baletić. Moja obitelj živjela je blizu crkve. Na trenutak zastajem i zamišljam ih kako provode svoje dane u vinogradima, maslinama i ribolovu, u borbi za život, vjerojatno nesvjesni veličanstvenosti ovoga podneblja. Moj djed Ivan s braćom Antom, Tomom i Matom, prije njih njihov otac Mate, okupljali su se pod starom kostelom i raspravljali o svakodnevnim događajima“, kazuje nam Edward.
Budućim generacijama pokazati značaj ovog područja
Kada je došao do obiteljske kuće bio je pomalo razočaran. Kuća je bila zapuštena, krov dijelom urušen, unutrašnjost u jakom lošem stanju, a stvari koje su nekada služile za život više nije bilo. „Dok sam stajao u tom ruševnom objektu, mislio sam na svoga oca, koji je u majčinu zagrljaju upravo ovdje vidio prvu sunčevu svjetlost. Poslije toga otišao sam u crkve svete Barbare. Sat je stao na 2 i 30, zidovi su bili oštećeni od metaka, bombi i tragova vandalizma. Unutra je bilo mračno i prašnjavo. Ipak na bijelom mramornom oltaru, s unutarnje strane pronašao sam natpis: „Ljubomir Alfirević 26. lipanj 1930“, napisan godinu dana prije nego što je otišao iz Dalmacije. Zapitao sam se koliko je samo ljudi otišlo odavde s nadom da će se jednog dana ipak vratiti, sli nisu uspjeli. Odlučio sam obnoviti staru kuću Alfirevića i vratiti život u nju!“, istaknuo je Edward. I tako je ovaj povratnik iz Australije prvi započeo obnovu urušene kuće, a njegov primjer slijedile su još neke obitelji pa se život ipak vratio u stari Zaostrog.
Osim obiteljskih kuća, obnovljena je i crkva svete Barbare, u kojoj se početkom prosinca svake godine, na dan zaštitnice Zaostroga, služi sveta misa. Edward ističe kako ga je fascinirao kontrast između zatečene napuštenosti i zanemarenosti cijelog ovog područja s značajem koje je imalo nekada, u vrijeme drugih civilizacija i kultura. „Ne želim da se zaključi kako je cijeli ovaj kraj nepoznat. Ovo je jako važno područje, koje je nekada imalo značajnu ulogu.
Zbog toga sam odlučio temeljito istražiti povijest cijeloga prostora od Omiša do Stona, s posebnim naglaskom na dio Makarskog primorja oko Zaostroga. Upravo ovdje i danas možete pronaći brojne predmete koje svjedoči o kulturama koje su tu nekada bile prisutne i mislim da to zavređuje posebnu pažnju i istraživanje. Ilustracije radi, za vrijeme radova na zemlji i popravljanu suhozida, što me relaksira i odmara, pronašao sam venecijanski i Napoleonov novac, kao i tegule, i tko zna što bi se sve našlo u jednom ozbiljnijem iskapanju“, kaže Edward, koji neumorno pretražuje brojne arhive, od samog Franjevačkog samostana u Zaostrogu, preko dubrovačkih, zadarskih, bečkih i drugih izvora.
Pronalazi i prevodi tekstove s talijanskog, njemačkog, latinskog, hrvatskog i drugih jezika na engleski, jezik u kojem se najbolje snalazi. Ističe kako nailazi na niz kontradiktornosti u raznim izvorima i to pripisuje političkim ili drugim interesima koje su preferirali povjesničari koji su nekada pisali o toj tematici. No, kako naglašava, pronašao je i niz dragocjenih podataka o kojima šira javnost ništa ne zna. Posebno su mu zanimljive promjene imena mjesta i ljudi, te pisanog i govornog jezika koji su se mijenjali pod utjecajem vanjskih sila, sukladno promjenama državnih uređenja. Do sada je Edward napisao oko 250 kartica teksta i budućoj knjizi još se ne nazire kraj. Jer, riječ je o području izuzetno bogatom događajima, a pisac želi budućim generacijama ponuditi što vjerniju sliku prošlosti kraja u kojem je odlučio provesti ostatak života.
Reportažu o Edwardu Ivanu Alfirevichu možete pročitati u novom broju Makarske kronike, koji će na kioscima biti u utorak ujutro!