„Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život nije u onom što posjeduje“. (Lk.12.15.) Oduvijek je čovjek težio posjedovanju materijalnih dobara jer mu je imetak davao osjećaj sigurnosti, neovisnosti o drugima. Trudio se i preko svojih mogućnosti i potreba, često ne žaleći truda ni vremena koristeći prigodu koja mu se pružila, znajući da je u životu sve nestalno, pa tako i zdravlje, ponavljajući sebi i drugima: radi nastojeći steći što više dobara, uživaj, jer pitat će te starost gdje ti je bila mladost. Želja mu je imati miran i bezbrižan život – osigurati spokojne staračke dane, a to ne može bez materijalnih dobara, ne žaleći truda ni znoja.
Gdje nema ljubavi, ne pomažu nikakovi zakoni
Briga i misao na starost je nešto normalno, premda ne znaš da li ćeš ju doživjeti, a koliko misliš na vječnost koja će sigurno doći. Kakova će biti, to ti odlučuješ sada i ovdje.
Ljudi dostatni sami sebi postaju bahati, i kao takvi nisu voljeni. Sredina ih ne prihvaća. Oni se ne žele mijenjati i kada to uvide, okrivljujući druge, ne mijenjajući svoj pogrešan stav.
Materijalna dobra često ostavljaju loše posljedice stvarajući samo privid sreće. Posjedujući čovjek zaboravlja da ga je Gospodin stvorio i zadužio da bude upravitelj dobara, a ne njihov vlasnik. Evo ti zemlja i podvrgni je sebi. Pozvan si dobrima se služiti za spasenje, a ne za zemaljsko uživanje.
Klonite se pohlepe koja te tjera da težiš imati više od onoga što ti je potrebno. Uz pohlepu se vezuje prestiž, koji te sili da stječeš i ono što ti nije potrebno, samo da ne zaostaneš za svojim suparnicima. Nije mu dovoljno imati što mu treba, već želi imati više od drugih, teško podnoseći da ga netko nadmaši.
Takovi se vrijedni sažaljenja. Ti to znaš, ali se teško miriš „s drugim mjestom“, bez obzira koja je „nagrada prvaku“. Koliko je sukoba među ukućanima i članovima obitelji izazvala ovakova čežnja za imetkom? Jedan takav događaj opisuje sv. Luka u današnjem evanđelju. Neki se čovjek iz mnoštva obrati Isusu: „Učitelju, reci mom bratu da podijeli sa mnom baštinu“. (Lk.12.13.).
Kaže se da se lopovi lako slože oko pljačke, a svađa nastaje kad se počne dijeliti plijen. Slično je i u društvu kod bilo kakove podjele. Svi bi htjeli sebi veći dio, počevši od djeteta u „borbi“ za svoje igračke i slatkiše, pa do odraslih na svim stranama i razinama.
Što se braće tiče red je da se što prije podijele, kako bi se znalo što je čije, jer „kod zajedničke kobile rebra se vide“.
Roditelji koji su ljubomorno čuvali imanje ne želeći ga podijeliti među djecom, dožive razočaranje gledajući kako sve propada, jer što je svačije, to je ničije. Treba se znati vlasnik koji će se odgovorno brinuti za svoje.
Poznata je ona narodna kod diobe: Hoćemo li bratski ili pošteno? O kako je poželjna, a kako teška pravda među ljudskim odnosima? Gdje vlada ljubav brzo se nađe rješenje.
Isus ne želi da umjesto nas rješava naše nesuglasice, već nas upozorava da se čuvamo svake pohlepe. Skromnost je velika vrlina. Upozorava nas Isus da se čuvamo zloupotrebe svake vrste, posebno vjerske. Potiče nas na bogatstvo duha koji nema cijene, pa se ni ne može kupiti.
Ljudi često tražeći pravdu „tjerajući mak na konac“, čine bolnu nepravdu. Gdje nema ljubavi ne pomažu nikakovi zakoni.
Cilj života nije bogatiti se za sebe, nego pred Bogom. Isus nas uči da odgovorno upotrebljavamo materijalna dobra koja smo naslijedili ili stekli poštenim radom.
„Umrtvite, dakle, udove svoje zemaljske“
Knjiga Propovjednika nas podsjeća da je jedan od paradoksa života uzaludnost čovjekova napornog rada. Čovjek koji marljivo i uspješno radi, te poštenim poslovanjem uvećava svoju imovinu mora jednog dana umrijeti,a sve što posjeduje ostavlja nekome tko se nije oko toga trudio ili će ga nerazborito spiskati. Razočaran ponavlja: „Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“.
Isus nas poziva na odgovornu upotrebu materijalnih dobara i traženje onoga što trajno vrijedi. Naša sreća nije u tome da smo samo pošteni, marljivi, pravedni, napredni, uspješni, imućni… Nema sreće u trci za posjedovanjem. Sreća je u našem osmišljenom životu koji ima svoj konačni cilj u Bogu.
Bog je stvorio čovjeka za vječnost. Zato je potrebno u životu iskusiti Boga koji je prisutan, koji nam govori i čiji glas možemo čuti, a ne živjeti kao da Boga nema. Takav je bio život ljudi s kojima se susretao Isus, a takav život i mi svakodnevno susrećemo u svojoj vlastitoj sredini, često i u sebi samima. Radi toga nam je dobro došao Psalam 95., koji nam kao odgovor kaže: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!“. (Ps.95.8.). Ovaj psalam nam služi kao opomena i uputstvo za izvršenje Božje volje, što je najbolje za nas.
Na to nas upućuje i sveti Pavao u današnjem drugom čitanju kad govori: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim. Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“. (Kol.3.1-4).
Po krštenju smo postali novi ljudi. To se mora odražavati u našem životu. Za apostola Pavla krštenje nije samo neka površna ceremonija, nego „veliko otajstvo“. To mora biti i za tebe. Stablo se po plodovima poznaje. Pokaži to dobrim djelima čije će blagodati osjetiti svi koji te budu susretali.
Pavao nam daje i upute kako ćemo to učiniti: „Umrtvite, dakle, udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strast, zlu požudu – to idolopoklonstvo!“. (Kol. 3.5.) Time nam želi reći da su to najslabije točke našeg ljudskog bića koje je najteže kontrolirati.
„Imati“ – posjedovati, ne smije biti naš životni ideal. To je klanjanje idolu umjesto Bogu. Takvim životom varamo sebe i svoje bližnje. Zato i veli sveti Pavao: „Ne varajte jedni druge!“. (Kol.3.9.).
Bez Božje pomoći sami iz tog zla ne možemo izići. Stoga nas apostol Pavao poziva da umrtvljujemo svoje zle strasti oslanjajući se na milost i snagu koju nam je svojim otkupiteljskim djelom zaslužio Isus. Po njemu, s njime i u njemu možemo iznutra oživjeti.
Za kršćanina je svaki čovjek slika Božja. Svaki kršćanin, bez obzira kojem narodu pripadao i kojeg god staleža bio, je svakom čovjeku brat u Isusu Kristu. „Tu više nema: Grk, Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima Krist“. (Kol.3.11.).
Vezivanje uz zemaljska dobra bez obzira na njihovu količinu tako da se zaboravi na nebeska, je pogrešan put k sreći.
Isus nas uči da nas materijalna dobra ne smiju zanositi do te mjere da nas zarobe, bez obzira na to što smo ih pravedno stekli ili na njih imali pravo.
Više bi mira u ljudima i među ljudima bilo poštujući te Isusove savjete.