Odlučio si posjetiti prijatelja. Što te potaklo na to? Možda neka svečanost: rođendan, imendan, krstitke, vjenčanje, a možda i bolest ili smrt nekog člana obitelji? Možda je to samo prijateljski susret i želja da malo popričate. Možda si mu htio pomoći u nekom poslu kojeg upravo obavlja, ili je tebi potrebna neka pomoć, što je najčešći razlog posjeta. Može se često čuti kako domaćin govori ugledavši prijatelja na vratima: Hajde reci što ti treba, zašto si došao? Žalosno je, ali je tako. Sjetimo se jedni drugih samo kad nam nešto treba.
Obitelj je prva škola i prva crkva
Dopušta Bog razne poteškoće, kako bi shvatili da ima netko u susjedstvu koji bi nam mogao pomoći. Inače bi bili „daleki“ jedan drugome premda stanujemo blizu.
Zar je potrebno da te Bog podsjeća na prijateljske odnose? Ako ne poštuješ – ne posjećuješ prijatelja kojeg vidiš, kako ćeš posjećivati Boga koga ne vidiš?
Tko je u potrebi duha ili tijela, ponizno se obraća voljenoj osobi. Riječi koje zamuckujemo ili „teku“, izlaze iz srca – iz ljubavi. Sve nas to potiče da živimo u skladu i miru, da se jedan na drugoga oslanjamo kako bi lakše rješavali poteškoće koje nas neće mimoići i radovali se uspjehu za kojim žudimo.
„Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike“. (Lk.11.1.). Dok slušamo ove evanđeoske riječi prisjećamo se svojih majki i baka koje su nas učile izgovarati prve riječi. Učile nas kako staviti znak svetog križa, kako se pomoliti Anđelu čuvaru i izgovarati riječi najljepše molitve: Oče naš… Nikada im nećemo moći u potpunosti uzvratiti tu ljubav i bogatstvo vjere. Koliko smo toga svjesni?
Trgnimo se i pokažimo zahvalnost. Iz ove perspektive možemo uvidjeti da je obitelj prva škola i prva crkva, da su nam naši najmiliji bili i ostali učitelji i vjeroučitelji bez diplome, kojima dugujemo bogatstvo života i vjere. Mnogo su s tobom pričali i sjali od radosti kad si izgovorio prve riječi i prve molitve. Sad oni u poodmaklim godinama očekuju tvoju riječ. Ne budi škrt u riječima. Popričaj s njima. Ne zaboravi ih pitati što im treba. A trebaš im ti, tvoja blizina, tvoja ljubav. Potrudi se dok imaš prigode. Bit će ti uzalud žaliti za propuštenim.
Odnos prema roditeljima je tek blaga slika našeg odnosa s Bogom izvorom života. Koliko se trudiš da ti život bude posvjedočenje vjere moleći da Božje kraljevstvo zavlada zemljom među svim narodima, gdje će kruha biti za sve, gdje neće jedni oskudijevati, a drugi obilovati u svemu. Tad se možemo nadati oprostu grijeha opraštajući nanesene nam uvrede.
Nek ti molitva ne bude naklapanje praznih riječi, niti samo vapaj Gospodinu da pogleda i usliši naše potrebe. On zaslužuje više od toga.
Budemo li mi poštivali prioritet ljubavi Očeve i dolaska njegova kraljevstva među nas, Gospodin nas neće ostaviti u našim potrebama.
„I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god išta prima, i tko traži, nalazi, i onomu tko kuca, otvorit će se“. (Lk.11.9-10).
„Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću“
Danas je posebno potrebno moliti da svi narodi cijene i čuvaju prirodna bogatstva koja Bog daje za dobro svih ljudi i naroda imajući na pameti da ih moramo ostaviti svojoj djeci. Briga za ekologiju mora biti prisutna svugdje i uvijek, jer bez zdrava okoliša nema ni zdrava života.
Skromnost je pravi put k sreći. Nju slijedi nesebičnost. Iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu nikoga ne „zaobilazi“, jer smo svi djeca Božja. Molitva je način priprave za Isusov drugi dolazak.
Moliti treba ponizno i ustrajno. Ona je osobni kontakt s Bogom. U tome si silno počašćen. Zamisli: Ti i Bog licem u lice? Koja čast! Ne dozvoli da taj susret prođe bez ploda. Potrudi se da se po tebi sveti ime Božje i da dođe njegovo kraljevstvo među nas – u kojem će kruha biti za sve, a mi se kajati za svoje slabosti opraštajući jedni drugima, čuvajući se mjesta iskušenja. Na to nas posebno potiče molitva Očenaša.
Ostvari gostoljubivost na riječi i djelu. Moli s pouzdanjem da ćeš dobiti ono što će ti doista biti na dobro. Molitva je izraz naše ovisnosti o Bogu i pouzdanja u Boga.
Abraham koji je iskusio Božju vjernost i pomoć se nastoji zauzeti za Sodomu i Gomoru, gradove u grijehu ogrezle. On je svjestan Božje pravednosti, ali zna i za Božje milosrđe koje nema granica. „Dogovara uvjete oproštenja“. Kolika prisnost, vjera i samopouzdanje.
Koji su to grijesi koji su prelili čašu Božje strpljivosti prema stanovnicima Sodome i Gomore? Jedan od njih je homoseksualnost. Upravo zato se on dugo vremena nazivao sodomija. I danas se uzdiže krik do neba zbog nastranosti homoseksualaca – pedera, lezbijki, pedofila – raznih vrsta seksualne izopačenosti, ljubljenje pasa, a ubijanje nerođene djece – abortusa – eutanazije, ne poštujući život od začeća do prirodne smrti.
„Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba nadariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“. (Lk.11.13.).
„Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću“, poznata nam je poruka s neba. On je utjeha i utočište. To je magnet koji me privlači i sili na sličan odgovor poput Petra: Ako te svi ostave, ja te ostaviti neću. Lijepo je to čuti, ali na tome treba ustrajati, a ne poput Petra predati se pred služavkom zanječući ga. I „pijetao će nas pitati“ gdje nam nesta obećanje vjernosti? Zar smo toliko slabi?
Zlato se u vatri kuša, a prijateljstvo u nevoljama. Pruža ti se prigoda za popravni – iskoristi je. Čim je čovjek Bogu okrenuo leđa, nastupilo je za njega iskustvo zla. Tog trenutka prestao je za čovjeka raj na zemlji. Dogodilo se to kad je pomislio da bi mogao bolje ostvarivati svoju sreću kao biće bez Boga.
Ne ponovilo se! Nauči veliku lekciju povijesti. Zlo je stvarnost koja stalno prati čovjeka. Ono je, zaista, veliki misterij za čovjeka svih vremena.
Bog palog čovjeka ne ostavlja već mu pruža pomoć. U samom početku ljudskog roda Bog ljudima daje nadu u konačnu pobjedu nad svakim zlom.
Ne kloni!