Uzdah koji se često može čuti glasi: Čuvaj me Bože od prijatelja, a sam ću se čuvati od neprijatelja. Tužna je to, ali istinita spoznaja. Nestaje iskrenosti, privrženosti, poštovanja. Dvoličnost sve više zauzima maha. Ljudi koji „sjede na dvije stolice“ i puštaju da ih „vjetar nosi, ničuko gljive poslije kiše“.
Sad ti čovječe budi pametan i prepoznaj tko to ide s tobom, tko ispred tebe, a tko za tobom. Kome vjerovati a da ne budeš prevaren. Koga odbiti a da ga ne povrijediš?
„Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!“
Mnogo ih je koji ti se prave prijatelji, dokle, kako i kada njima odgovara, a zaborave na tebe kod prve, po njihovom mišljenju, za njih povoljnije prilike.
Zaboravljaju na onu: „Zlato se u vatri kuša, a prijateljstvo u nevoljama“. Oni imaju svoja mjerila za sve, pa ispada po onu: Što se babi htilo, to se babi snilo. Tko mi je prijatelj, tko je moj bližnji, pitanja su na koja bi svatko želio znati pravi odgovor.
Zna Isus što nas muči pa zakonoznancu koji ga je pokušao iskušati pitajući ga: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“, reče: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“. Odgovori mu onaj: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga!“. Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš“. Ali, hoteći se opravdati, reče on Isusu: „A tko je moj bližnji?“.
Isus mu ispripovjedi zgodu o milosrdnom Samarijancu, koju nam donosi sveti Luka u današnjem evanđelju. (Lk.10.25-29). On je priskočio u pomoć unesrećenome, za razliku od svećenika i levita koji su prolazili onuda i zaobišli ga. Imali su oni „važnijega posla u gradu“.
Moj bližnji nije onaj koji blizu mene stanuje, niti poznanik, već svaki čovjek, posebno onaj koji se nađe u nevolji potreban moje pomoći u kome gledam brata Isusova i našega imajući na pameti Isusove riječi: „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste“.
Poznato je da se čovjek lakše odlučuje za pomoć kada zna kome ona ide, a ne općenito – ti pomozi, a naći će se već netko kome će ta pomoć dobro doći. Svjedoci smo toga pri prikupljanju pomoći za bolesnu djecu. U ožujku mjesecu se cijela nacija digla na noge kako bi pomogli maloj Mili Rončević – kako bi joj pružili priliku za izlječenje. Svi pomalo, svi zajedno kako bi jedna djevojčica živjela.
Mi smo narod koji je složan osobito u veselju i plaču, pa je reakcija ljudi bila očekivana. I brzo se sakupilo više od potrebne svote za njeno liječenje. Ode mala Mila s roditeljima u Dječju bolnicu u Philadelphiji – u kojoj liječnik Richard Aplenc eksperimentalno provodi revolucionarnu metodu liječenja akutne mijeloičnemegakariocitne leukemije koja bi Mili mogla spasiti život.
Kažeš da bi htio znati kome pomoć ide jer nemaš povjerenja u institucije. Ponosiš se valjda svojim kršćanskim korijenima i mora ti biti jasno da sve što učiniš potrebnome, da si učinio Isusu, jer on tako reče. Kad znaš, što oklijevaš? Pokaži da te nije uzalud ubrojio među svoje miljenike. Miljenik ne mudruje već se trudi da izvrši sve što se od njega očekuje kako ne bi iznevjerio dato mu povjerenje.
Ljubiti Boga i ljubiti čovjeka mora biti naš prioritet
Pomažući ne očekuj da ti se uzvrati istom mjerom. Zar želiš pasti na „niske grane“ potrebit tuđe pomoći? Zar ptica mijenja melodiju svojih pjesama? Njoj su druge melodije strane. Njena pjesma je uvijek ista. Ona ne mijenja svoju melodiju ni tonalitet.
Čini dobro. To je tvoja pjesma. Ne okreći glavu od potrebitih. Kako se ponašaš u svakodnevnom životu „daleko od kamera“? Koliko si spreman odvojiti vrijeme i novac za humanitarni rad o kojem „samo Bog vodi statistiku“? Kud ćeš većeg poticaja.
Možda smo previše distancirani i nepovjerljivi prema onima drugačijima od nas. Zatvaramo se u svoj uski krug i reagiramo tek kad nas netko sa strane potakne. Ljudi su previše zaronjeni u vlastite potrebe i ne da im se ni gledati oko sebe. Potrebno je da ih netko malo gurne i kaže: „daj pogledaj onoga koji po kantama prekapa. Nema za kruh, ajmo mu pomoći!“.
Nedostaje nam informacija i poticaja. Probudimo se! Ne dopusti da se išta ispriječi između tebe i osobe u nevolji. Ne budi „glumac“ ni provokator koji izaziva druge praveći se „dobronamjernim neznalicom“ kako bi druge ponizio i pokazao svoju nadmoć. Takovi iz svoje nadute veličine „pljusnu o tlo“ kad im se „probuši balon njihove oholosti“, gdje ostaju prizemljeni, što ih neminovno čeka.
Današnji čovjek je izranjen u svojim životnim bespućima i stranputicama, često „bespomoćno ležeći pokraj puta“. Ako ne možeš razumjeti, pokušaj suosjećati s izranjenim od sudbine koja ga je zadesila, ne mudrujući puno tražeći krivca za to njegovo stanje. Bog ti ga šalje da pokažeš svoju duhovnu veličinu.
Ne budi poput pismoznanaca koji se zaklinju u ljubav koje su im puna usta kad govore, ali kad dođu u situaciju da je pretvore u čin darivanja i žrtve, milosrđa i odricanja, ustuknu praveći se slijepi i gluhi, jer nisu spremni na odricanje i žrtvu.
Današnjem čovjeku ne trebaju zakonoznanci i farizeji koji mudruju, nego ljudi koji istinski vjeruju u život vječni, bez koga ne mogu zamisliti svoje postojanje. U takovom ozračju budi se ljubav prema čovjeku koji je potreban naše pomoći.
Mi kršćani vjerujemo u život vječni. Krist nas uči da ga možemo baštiniti samo ako postanemo milosrdni Samarijanci čineći dobro i iskazujući milosrđe.
Čovjek današnjice ne voli zapovijedi ni zakone, koji se u svim svjetskim parlamentima iz dana u dan umnožavaju sve to više, te se je teško u njima snalaziti. Nezadovoljstvo se širi na sve strane: brodograditelji, ribari, ugostitelji, turistički radnici, privrednici, poljoprivrednici, znanstvenici, školski, kulturni, zdravstveni i sportski djelatnici. Svi traže smanjenje propisa – obveza. Usporedo s tim raste broj sudaca i odvjetnika. Kad nema morala, množe se zakoni.
Nije bilo lako ni Židovima sa šumom propisa koje su rabini postupno uvodili. No, biblijski i Božji duh je u samom čovjeku, u našem srcu i umu. Gdje vlada ljubav propisa je sve manje, a sklada, mira, sreće i blagostanja sve više.
Ljubiti Boga i ljubiti čovjeka mora imati prioritet u našem djelovanju. Jedino to i daje smisao našoj opstojnosti.