Jednom davno, pročitao sam, čini mi se u Političkoj ekonomiji kapitalizma koju je napisala skupina autora s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (jedna od autorica je bila dr. Savka Dabčević Kučar) da je Karl Marx okrenuo Hegela na noge jer je on u svojim radovima dubio na glavi.
Zgodna pristodoba za sve ono što se danas govori o komunizmu, marksizmu, atifašizmu i ostalim izmima koji opterećuju običnog čitatelja i koji nam „smućuju“ pamet kada imamo bezbroj dnevnih ljudskih, egzistencijalnih briga, a ove „brige“ koje sam naveo u prvom pasusu trebale bi davno biti apsolviranje i u potpunosti riješene.
Počnimo iz početka. Treći Rajh je napao Sovjetski savez bez objave rata (tako je isto napao i Jugoslaviju) i u početku imao sjajne uspjehe. Jedna od Staljinovih mjera bila je vraćanje odlikovanja iz carske Rusije Suvorova i Kutuzova, a na krugovalu moskovskom nije se narodima Sovjetskog saveza obratio s „drugovi i drugarice“ već s „narode“. Panika je vladala Moskvom. Čitave armije predavale su se Nijemcima.
Nije se samo obratio Rusima i drugim narodina koji su tvorili SSSR. Obratio se također i svim “slobodoljubivim narodima svijeta“. To prevedeno na hrvatski znači i narodima u okviru Kraljevine Jugoslavije.
Treba li, tko zna po koji put treba napominjati da je mir vladao i između saveznika Sovjetskog saveza i Njemačke, dakle, između Bugarske, Italije, Turske, Rumunjske i drugih s jedne i komunističkih podružnica Komunističke internacionale, s druge strane. Jugoslavenski su komunisti, primjerice pravdali Sovjetski savez koji je 1939. godine napao Finsku i u tzv. „Zimskom“ ratu oteo joj trećinu teritorija
Nova, ustaška vlast u samom početku do realizacije plana „Barbarossa“ (napadaj na SSSR 1941.) nije progonila komuniste iako iz zatvora nije pustila veći broj ljevičara među kojima je bilo i komunista. Neki su, primjerice iz Komunističke partije bili već izbačeni kao trockisti (poznati kemičar Zvonimir Rihtman), a neki su bili značajni intelektualni dio Komunističe partije (Prica, Adžija, Cesarec i drugi). Napadom na SSSR razvrgnut je tajni i javni sporazum popularno nazvan Molotov – Ribentrop), lov na nepoćudne, a napose na komuniste na području Nezavisne države Hrvatske bio je otvoren.
Jesu li se sisački komunisti sklonili u šumu Brezovica i u njoj formirali I. sisački partizanski odred za naše razmatranje nije bitno.
Bitno je sljedeće da su prve partizanske odrede (kažem partizanske jer su prve „ustaničke“ odrede ustrojili uglavnom oni koji su se kasnije deklarirali kao četnici) formirali komunisti i u tim odredima vodili glavnu riječ. I to već u samom početku.
Iako u beznačajnom broju u odnosu na ostale „ustanike“, ni u čemu, barem u sjevernoj Dalmaciji, južnoj Lici i zapadnoj Bosni nisu zaostajali za subraćom. Skupa s kasnijim četničkim pukovima čistili su teren od Hrvata, a tek 1942. godine skupina zadarskih komunista i komunista iz okolice napala je prvi put jednu talijansku postrojbu kod Korenice. Uostalom u kolovozu 1941. godine u selu Otriću kod Gračaca potpisali su tzv. „Otrički sporazum“, skupa s vođama četnika s Tromeđe s predstavnicima talijanske vojske.
Zašto o ovomu pišem? Stoga što želim naglasiti da je osim poziva Josifa Visarionoviča Đugašvilija „svom slobodoljubivom svijetu“ i vodstvo Komunističke partije Jugoslavije, prešavši iz Zagreba u Beograd u vili vlasnika „Politike“ pozvalo narode Jugoslavije na opći ustanak. Ukoliko držimo da su pozvali svaki narod posebice da ustane protiv okupatora koji je bez objave rata napao zemlju, onda nema sumnje da su Vlado Janjić Capo, Marijan Cvetković i ostali imali na umu i oslobađanje hrvatskog naroda od njemačke i ustaške vlasti.
A je li to baš tako? Onaj tko pomno prati zapisana zbivanje od samog početka do konca rata zaključit će sljedeće. Koliko nas danas mnogi s dnevne političke scene uvjeravali, ni jedna partizanska postrojba nije ustrojena za obranu neke hrvatske slobode od porobljivača ako ta sloboda nije dio ukupne jugoslavenske slobode, slobode svih naroda koji u to državi žive, a to dakako znači i hrvatskog naroda, naravno, prema komunističkim mjerilima. Nije bilo ni jednog zapovjednika neke i najmanje partizanske jedinice koji nije bio član KP ili je barem tih dana u nju primljen. Neki su primljeni i posmrtno. Simo Šolaja primjerice koji je poharao Španovicu.
Jesu li ove partizanske jedinice bile antifašističke? Na ovo jednostavno pitanje ne bi trebalo odgovarati da nema drukčijih mišljenja. Zato, ako su s jedne strane stajali fašisti, s druge su morali biti antifašisti. Tu se nema što više dodati.
Jesu li ovi antifašisti koji su se službeno zvali Narodnooslobodilački pokret i Partizanski odredi Jugoslavije bili to što jesu od samog početka ili su „izigrani“ od nekih na koncu rata i zbog toga su se pretvorili u svoju suprotnost?
Ova tvrdnja bila bi smiješna da nije i žalosna. Ovdje treba nešto progovoriti o strategiji i taktici.
Prije I. zasjedanja AVNOJ.a u Bihaću Staljin je upozorio Tita da se u prvi plan ne ističe socijalistička revolucija i komunizam već samo oslobađanje zemlje (Jugoslavije) od okupatora. Vrhovni komandant koji još sebi nije priskrbio titulu maršala Jugoslavije poslušao ga je polovično. Ipak, strategija je bila jača od taktike. On nije mogao odoljeti zovu svoje marksističke svijesti iako je među vodećim komunistima marksizam najslabije poznavao. Jasno i nevosmisleno naznačio je da partizanske jedinice se, uz oslobađanje zemlje od fašista i od njihovim domaćih pomagača, bore i za socijalističku revoluciju.
Ovo o čemu pišem je strategija i to od prvog dana. Uspostava socijalističke vlasti u zemlji po uzoru na Sovjetski savez i osvajanje vlasti kako bi se ta strategija mogla sprovesti.
A što je taktika? Ilustrirat ću s dva primjera. Prvi je bio kod mene u Drnišu. Kninska operacija trajala je mjesec dana. Većina poginulih sahranjivana je uz svećenika, dakako pod uvjetom da nisu pobili sve nego samo većinu. Mrtvih mladića je bilo na stotine. Pokapani su po trojica, četvorica u istom grobu bez ikakve evidencije. Kasnije su grobovi preorani, a zemni ostaci mladića poginulih pod Kninom bačeni su u kosturnicu na drniškoj Gradini.
Drugi je primjer iz Zagreba. Na obljetnicu smrti Stjepana Radića 1945. godine (u okviru taktike jedna je brigada nosila ime Braće Radića) u katedrali je služena Sveta misa za Stjepana Radića i drugove na koje je izvršen atentat u beogradskoj Skupštini. Ne znam tko je rekao tom prilikom Misu, možda i sam nadbiskup zagrebački, danas blaženi Alojzije Stepinac. Uz mnoštvo naroda Misi su pribivali svi vodeći hrvatski komunisti na čelu s dr. Vladimirom Bakarićem. Kviz pitanje za sam početak (tada su pitanja najlakša) je: Tko je od njih bio na Misi samo jednu godinu poslije. Ne stavljam upitnik jer je odgovor tako i tako jednostavan.
Pitanje koje na temelju napisanog treba postaviti je: Jesu li hrvatski komunisti (komunisti iz Hrvatske) pošli u neizvjesnost u borbu s višestruko jačim protivnikom za neku hrvatsku državu koja će u budućnosti biti sve ono što Nezavisna država Hrvatska nije ili su oni pošli u šume riskirajući svoje živote i živote mnogih za Jugoslaviju u kojoj će, istina Hrvatska biti jedan od čimbenika i dijelova, ali ipak za Jugoslaviju i to socijalističku po uzoru na „prvu zemlju socijalizma“. Sovjetski savez.
Ljubav je istina trajala kratko, samo do 1948. čiji prekid su mnogi u Jugoslaviji platili Golim otokom, a neki i životom.
Vrijeme je za zaključak. Hrvatski komunisti poveli su borbu u kojoj su i pobijedili za Jugoslaviju. Istina, za Jugoslaviju posve drukčiju od one u kojoj se do tada živjelo i protiv koje je bila golema većina hrvatskog naroda.
Njih nitko nije prevario. Od samog početka znali su što je cilj njihove borbe, što je njihova strategija. Prevarene su one tisuće drugih ljudi koji su stupili u partizanske redove vjerujući u demokraciju i nadajući se pravednijom i poštenijem društvu za koje društvo su mnogi dali i svoje živote.
Mnogi među onima koji su se borili za novo socijalističko društvo i za novu državu ravnopravnih naroda zbog čega su među prvima 1941. godine otišli u šumu bez obzira kako se ta šuma zvala, kada ih je vojska te države napala, stali su u prve borbene redove za ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda – Slobodnu Hrvatsku.
Piše: Neven Vicić
Stavovi i mišljenja iznešena u napisanom komentaru su osobni stavovi i mišljenja autora i ne odražavaju nužno mišljenje i stav portala rogotin.hr