Uvijek nasmijana, mirna i na gotovo svakom važnijem događanju, zamjenica župana Žaklina Marević damski vlada ovim poslom, na kojeg je izabrana prije dvije godine. Iako je pred njom još dosta toga, i drži resor koji pokriva i teške i lijepe stvari, Žana kako je gotovo svi zovu, još uvijek, u trenucima opuštanja, zamišlja sebe u učionici, okružena dječjim glasovima.
Učiteljica po struci ne odustaje od toga, zasad barem u glavi, ali i svaki njezin pokret i početak rečenice i jasno vam je zašto je to na početku i odabrala kao svoj poziv. Kao zamjenica župana Dubrovačko-neretvanskog Nikole Dobroslavića, ova Metkovka uspjela je stabilizirati prilično kaotičan radni dan koji je na početku počinjao ranojutarnjim putovanjem od Metkovića do Dubrovnika.
“Pokušala sam prvih pola godine putovati. To putovanje koje traje dva sata do Metkovića i natrag bi me iscrpljivalo jer sam kretala vrlo rano, vraćala se kasno, i sutradan bila potpuno dekoncentrirana. Sad kada sam našla stan u Dubrovniku sve je puno lakše”, priča dožupanica. Do poziva za kandidaturu za zamjenicu župana stiglo je, priča, nenadano. “Taj stranački put je bio presudan, u trenu kad sam mislila da sam završila s političkim dijelom karijere dogodio se poziv za zamjenicu župana.
Danas, nakon dvije godine, mogu reći da se osjećam dobro, konačno je sve sjelo na svoje mjesto, ali posao učiteljice i dalje je najljepši posao na svijetu. U trenucima opuštanja zamišljam sebe u učionici, jer taj osjećaj kad sretnete tu djecu iz prvih generacija koji su danas odrasli ljudi, pa kad mi kažu ‘učiteljice baš mi je drago da vas vidim’..neopisiv je. U nizu čestitki za rođendan prošlog tjedna dobila sam i njihove čestitke, teško je riječima opisati koliko je to divno doživjeti. Ima toga i u ovom poslu, ali vas ljudi drugačije gledaju. Postoji, taj neki antagonizam, kad ljudi kažu političarka odmah imaju drugačiju percepciju o osobi, mislim da bi trebalo raditi na tomu da se takvo razmišljanje promijeni. Radeći ovaj posao proteklih 2 godine, otkrila sam koliko se mnogo može napraviti, za ljude, za zajednicu, i osjećaj kad nešto uspijete, nešto dobro napravite za druge, je osjećaj koji mogu usporediti sa radom u školi, dajete i rezultat vidite.”
“Prije godinu dana pričali smo s ljudima s Lastova kako djeci i roditeljima nakon osnovne škole olakšati nastavak školovanja,dali smo im prijedlog otvaranja učeničkog doma na Korčuli. Bili su oduševljeni, a osjećaj zadovoljstva je neopisiv, pa došli vi u ulozi političara, prijatelja ili djelatnika čija je to obveza. Otvaranje centra za djecu s poteškoćama Dva skalina, je trenutak kad shvaćate kako je dobro kad možete iskoritistiti i ljude i poznanstva i resurse za jedan takav projekt. Potaknuti tim lijepim događanjem planiramo sličan centar i u dolini Neretve jer je i tamo jako puno djece s poteškoćama.” I primarna zdravstvena skrb, dodaje zamjenica, u Neretvi funkcionira dobro, iako se nažalost, slučajem smrti 9-godišnjeg dječaka sve podignulo na razinu politike, što dodaje nikako nije dobro. “To što se dogodilo u Metkoviću,strašna je tragedija i svih nas je pogodila. Naravno teško je i ne daj Bože nikome, to je najgore od najgoreg.
Međutim Dom zdravlja u Metkoviću je jedan od boljih u županiji u smislu opremljenosti, imamo jedno od boljih rodilišta, hitna služba i laboratorij rade vrata nisu zatvorena, a nedostatak liječnika je generalno stanje. Neki uređaji oko kojih se stvarala „bura“ su nabavljeni. Ne smiruje se ni priča o sporazumu sa Kliničkom bolnicom Mostar. Odlazak težih pacijenata u bolnicu u Mostaru, koja je sjajan klinički centar, je privremeno, ali trenutno najbolje rješenje jer je to put do pravog centra do kojeg hitni pacijent mora doći u zlatnom satu. Dakle, radi se o privremenoj mjeri, izgradnjom autoputa čvor Metković – čvor Osojnik skratit će se i ubrzati put do Opće bolnice Dubrovnik. Puno ljudi iz Metkovića se rodilo u Mostaru jer je bilo bliže nego do Dubrovnika ili Splita.
Stoga ne vjerujem da je većina ljudi protiv ove mjere koja će u konačnici spasiti dobar dio ugroženih pacijenata.” Osim ovih teških, u njezino poslu ima i jako puno lijepih događaja i trenutaka koje ona nikako ne namjerava propuštati. “Pa rijetki su događaji za koje bih ja rekla – ne da mi se, ne bih išla (smijeh)! Upoznate puno ljudi, svi smo različiti, ali shvatite kako izvan onog kruga ljudi u kojem se krećete ima puno drugih divnih ljudi. Događanja ima jako puno, koncerti, promocije, predavanja, proslave, prijemi, neka neformalna druženja, predstave i niz drugih sastanaka što službenih što privatnih, u svemu nađem nešto lijepo za ‘uzeti za sobom’ i ako mi se recimo ne sviđa neki koncert, pronaći ću jedan dio glazbe koji će mi se svidjeti, takva sam!”. Privatni život i posao dožupanice, osobito u drugom gradu, nikako nisu laki, spojiti ih je teško, svakodnevni dogovori stoput padnu u vodu, a treba ostati smiren i bez ljutnje ići dalje.
Ništa ne ide preko noći
“Teško je to, spojiti ovakav posao i privatni život, vrlo teško, ali evo, ja iz svog iskustva mogu govoriti. Moja djeca su odrasli ljudi, studiraju u Zagrebu, njima je svejedno gdje smo kad nismo doma. Moj suprug je branitelj u mirovini, u sezoni povremeno obavlja neke poslove. Putujemo od Metkovića do Dubrovnika, često u različitim smjerovima, dogovaramo se i snašli smo se. Nas dvoje to uspijevamo prebroditi”. Kandidatura za gradonačelnicu Metkovića dogodila se 2009. godine, a bi li je ponovila? “Ne bih nikada, ne bih više to ponavljala, tad su bila i druga vremena.
Danas kad je Dalibor Milan tamo, još sam sigurnija. Vrlo dobro surađujemo i puno možemo napraviti zajedno. U životu se ništa ne događa slučajno, svi mi na božjoj karti imamo ucrtan put, nekada ga malo slijedimo nekad ne, nekad ne možemo na put utjecati, ali na taj put-kandidatkinje za gradonačelnicu, ne bih se vraćala.”, priča Žaklina koja je jedna od ukupno 63 posto ženskih kolegica koje rade u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
“Dosta je žena u Županiji! Vjerujem da su žene strpljivije i da mogu mnogo, ne osjećam da prevladavaju nego nas je jednostavno toliko. Županu svaka čast koliko trpi (smijeh)! Čini mi se da su uredski poslovi nekako više za žene, jer smo staloženije i smirenije, dobre u organizaciji kao i muškarci, možda urednije s papirima, no kad uđem u kancelariju zamjenika Joška Cebala ostanem paf – takvu urednost još nisam srela(smijeh)!” Planira li se, jednom kad završi mandat zamjenice, vratiti svom pozivu učiteljice ili je politička karijera izvjesnija – nije sigurna, no nama je zazvučalo drugačije. “Još se nisam oslobodila divnog osjećaja biti učiteljica, ali ne znam što život nosi. Da ste me prije dvije godine pitali hoću li se ikad više za nešto kandidirati rekla bih odlučno NE. Ali danas kad sebe gledam u poslu o kojemu nisam ni sanjala, poslu u kojem se sada dobro snalazim, još uvijek se najjasnije vidim u učionici, ali ne znam gdje me put vodi!
U prvoj godini mandata, puno toga ne možete i ne znate, onda vam prođe kroz glavu – pa je li meni ovo stvarno trebalo?! Ali bit ću iskrena – moja velika sreća je što je župan Nikola Dobroslavić, čovjek s ogromnim životnim iskustvom, savršeno vodi Županiju i od njega sam u ove dvije godine o poslovnom i političkom svijetu naučila možda i više nego u svojih pedeset, zato je moj posao zamjenice, osim što nosi puno odgovornosti i jako lagan”.
Razgovor s Žaklinom Marević, koji je obavila Lorita Vierda, donosi novi Moskar, posebni prilog Dubrovačkog vjesnika