TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „TRAŽITE NAJPRIJE KRALJEVSTVO I PRAVEDNOST NJEGOVU, A SVE ĆE VAM SE OSTALO DODATI“
Čovjek je smrtno biće u kome je besmrtna duša. Kao takav sklon je promjenama – umara se, klone tijelo, a i duh. Bez obzira na snagu volje koja ga „tjera“ da oko sebe širi vedrinu čineći dobro, često neshvaćen, pa ni prihvaćen, doživi trenutke kada klone i uzdahne: Dosta mi je svega. Umoran sam. A kako otići kada nema tko nastaviti započeto?!
S takvim mislima borio se prorok Ilija kako čitamo u Prvoj knjizi o Kraljevima. Gospodin nas dobro razumije kada mu upravljamo svoje molitve i jadikovke. Ne traži od nas ništa preko naših mogućnosti.
„Ti si, Gospodine, baština moja!“
Zato reče Gospodin Iliji: „Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe“. (1.Kr.19.16b).
Kako i koliko se ti brineš za svoje nasljednike – za svoje potomstvo? Kome ćeš ostaviti plodove truda svoga? Gledao si sportaše atletičare kako se utrkuju u disciplini štafete. Trče njih četvorica jedan za drugim predajući štafetu, kako bi slavili pobjedu zajedničkog napora. Svaki se od njih trudio pružiti svoj maksimum kako bi doprinio zajedničkom uspjehu.
Život je trka štafete u kojoj ne sudjeluju samo četvorica, već svi. Tu su i „kondicijski treneri“, koji te prate u tvojoj životnoj trci pružajući ti svu moguću logistiku.
Roditelji se brinu da se ne „ugasi njihova loza“, da opstane njihovo časno pleme, kako bi imao tko i „sutra zapaliti vatru na njihovu ognjištu“. Dim iz dimnjaka pokazuje da života tu još ima.
Svjedoci smo „vremena umiranja“. Dimnjaci „se predali“. Nema dima. Ništa ih ne grije. Ni rode u njihovoj blizini ne savijaju gnijezda. Nestali i vrapci koji su cvrkutali skakućući po dvorištu punom života od peradi i dječice koja se s njima utrkivala. Nema više te idile. Osta samo uspomena i molitva na usnama, da Bog udijeli snagu i volju, onima koji siju sjeme novog života.
Stvarnost je tužna. Pitanje u nevjerici: Što nas je to snašlo. O Lijepa naša, zar ćeš ostati pusta i prazna, ili možda „mjesto iz snova“ za neke druge tamo daleke?
Pitanje lebdi u zraku s pogledom u daljinu odakle u beznađu puni neke iskonske nade protkane čežnjom za radosnim pogledom u razigranu djecu čiji bezazleni osmjeh osvaja, djecu koja su budućnost i garancija da će „vatra iz zapretanog luga jučerašnjeg opet planuti i grijati nas životom. Nada umire posljednja.
Probudi se i neka snovi postanu stvarnost, Ne očekuj da to netko drugi učini prije tebe. Možda i može prije, ali zasigurno ne može umjesto tebe!
Bio prvi ili drugi, znaj, nitko te ne može zamijeniti. Zašto ne biti prvi? Ti to možeš. Kad zapne, Bog će pogurati.
Samo onaj koji je radi istine, poštenja, vjere ili morala barem malo iskusio život prezira i odbačenosti od drugih, može razumjeti tu Ilijinu želju i molitvu koju je uputio Jahvi, koji je bio uz njega i kad mu „okrenuše leđa“ oni od kojih se nadao pomoći-razumijevanja.
Gospodinu koji te nikada neće ostaviti usklikni s psalmistom: „Ti si, Gospodine, baština moja! Čuvaj me Bože, jer se tebi utječem“.
„Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje“
Sveti Petar u poslanici Galačanima piše: „Braćo! Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva“. (Gal.5.1.).
S Isusom Kristom nastaje zakon ljubavi, koji mijenja sve naše norme. Tko se drži zakona „ko pijan plota“, u opasnosti je da učini nepravdu.
Ljubav prema Bogu nadvisuje sve ostale ljubavi. Zato reče sveti Augustin: „Ljubi i čini što hoćeš!“. Sve što činiš, čini iz ljubavi. Gdje je u korijenu ljubav izraste samo dobro.
Isus sa svom odlučnošću krene prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Neki ga ne primiše. Kad su to vidjeli učenici Jakov i Ivan, rekoše: „Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? No, on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo“. (Lk.9.54-55).
Koliko smo puta čuli, možda i izgovorili: O da sam ja Bog – da mi je samo pet minuta ja bi sve to riješio brzo kaznivši sve koji se suprostavljaju Božjoj volji. Sva sreća da nisi Bog. Sama pomisao da bi ti korigirao Božje postupke je drskost na koju Gospodin gleda kao na dječje neznanje i nepromišljenost. Otjeraj te misli od sebe pokoravajući se Božjoj volji.
Ne guraj se u prve redove i budi zahvalan što ne moraš suditi, imajući na pameti Isusovu riječ: Ne sudite pa nećete biti suđeni, jer mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.
Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi! (Lk.9.23.).
Božji putovi nisu putovi mržnje i osvete. Isusovi sljedbenici ne smiju mrziti nikoga pa ni svoje neprijatelje. To je novost u usporedbi sa Starim zavjetom. Prorok Ilija se usudio zazivati „oganj s neba“ na svećenike boga Bala.
Isus tako nešto ne dozvoljava svojim učenicima, kojima je tek snagom Duha Svetoga postala nova zapovijed razumljiva. On im daje i snagu da ju mogu izvršavati.
Dok su išli putem, reče Isusu netko: „Za tobom ću kamo god ti pošao“. Reče mu Isus: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“. (Lk.9.57-58).
Isus time poručuje: Moja ponuda za sreću se razlikuje od svega dosad nuđenog. Potrebno je potpuno se povjeriti providnosti Božjoj da bi se moglo slijediti Isusa imajući vremena i ljubavi za svoje bližnje.
Bog na različite načine poziva u svoju službu. I tebe je pozvao. Shvati to kao čast i obvezu, imajući na pameti da Bog uvijek mora biti na prvom mjestu.
„Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za sebe“. (Mt.6.33-34).
„Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje“. (Lk.9.62.). Isusove su riječi jasne. Prihvati ih. To će biti tvoja sreća.
Bog od nas traži puno povjerenje. On to zaslužuje.