Prije neki dan navršila se godina dana od dana kada je u Saboru ratificirana Istanbulska konvencija, punim nazivom Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Moram odmah napomenuti. Osobno sam bio protiv ratifikacije ovog dokumenta koji onda kada je usvojen u nekom od parlamenata obvezuje te zemlje s inplementacijom u domaće zakonodavstvo svega onoga što je u njoj zapisano. Da je prikupljanje potpisa uspjelo te da je organiziran referendum, glasovao bih za prijedlog protiv Konvencije.
Jedan je zapravo razlog tom mom stavu. Držim da smo u Europskoj zajednici među prvim državama koje su zakonski riješile ovu značajnu materiju i time uredile odgovarajuće društvene odnose glede zaštite žena od nasilja i općenito nasilja u obitelji.
S druge strane, iako je usvojena sada već nešto više od 12 mjeseci, čini se da nasilja nije bilo nikad više nego u posljednje vrijeme. Čemu je tomu uzrok?
Mislim da broj slučajeva nasilja nad ženama i nasilja u obitelji nije veći nego u nekim ranijim promatranim razdobljima, međutim, čini mi se da žene, a i svi drugi koji nasilje danas trpe češće to prijavljuju i iznose u javnost. S druge pak strane, iako imamo, kako sam već naveo dobre zakone koje rješavaju ovu problematiku, tijela gonjenja i sudstvo imaju blag odnos prema nasilnicima. U svakom slučaju blaži nego što bi bilo potrebno da se nasilje i na taj način smanjuje, a ubuduće i prevenira.
Vratimo se Istanbulskoj konvenciji. Države koje su Konvenciju ratificiralje su Turska, Austrija, Albanija, Andora, Belgija, Bosna i Hercegovina, Danska, Finska, Francuska, Monako, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rumunjska, Portugal, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska, Švedska, Cipa i Republika Hrvatska.
Konvenciju su potpisale, ali je još nisu ratificirale Island, Irska, Velika Britanija, Švicarska, Ukrajina, Grčka, Češka, Slovačka i još neke.
Republika Hrvatska i Poljska se po nećemu razlikuju od ostalih. Obje ove zemlje uz tekst Konvencije koja, kako smo naveli glasi Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, dale su kao njezin dio takozvanu „Interpretativnu izjavu“. Nije mi poznat tekst poljske Izjave. Tekst Izjave koji je uz Konvenciju usvojen u Saboru glasi:
Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.
Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni o obrazovni sustav ni obvezu promjena ustavne definicije braka.
Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrjednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Ovih dana u nekim tiskovinama kao i na internetskim portalima vodi se polemika glede ove Izjave. Neki sudionici u raspravi tvrde da se radi o „običnoj izjavi“ koja nema prevelikog pravnog učinka, dok drugi drže da Izjava donesena uz Istanbulsku konvenciju proizvodi puni pravni učinak napose kada se radi o rodnoj ideologiji koja je, bez obzira na neka suprotna mišljenja, ušla na „velika vrata“ u zakonodavstva onih država koji su Konvenciju ratificirali.
Osim, dakako u poljsko i hrvatsko.
Kroz proteklih dvanaest mjeseci ni jedna država Vijeća Europe koja je Konvenciju ratificirala nije zbog hrvatske „Izjave“ uložila prigovor čime je ona postala dio našeg zakonodavstva. S druge pak strane ljudska je obveza donijeti takve propise kojima će značajno smanjiti broj slučajeva nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. Republika Hrvatska kao ni Republika Poljska nemaju obvezu zbog uz Konvenciju usvojenih izjava mijenjati propise koji uređuju ovu problematiku, odnosno, kako je u „Izjavi“ navedeno „nemaju obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjena ustavne definicije braka“.
Jedan od ciljeva donošenja Istanbulske konvencije od strane određenih krugova malobrojnog, ali veoma glasnog dijela europske populacije bio je na mala vrata u domaće, naše zakonodavstvo, a tako i u sva ostala uvesti tzv. rodnu ideologiju, suprotno kršćanskim vrednotama na kojima je sazdana europska uljudba i koja je kamen temeljac suvremene civilizacije velikog dijela svijeta.
Ipak, u Poljskoj se razmišlja o donošenju propisa kojim bi poništili ratifikaciju Istanbilske konvencije. Hoće li se u Republici Hrvatskoj steći uvjeti za sličan pokušaj i hoće li za to postojati volja zastupnika, pitanje je?
S druge strane neka druga politička garnitura u bližoj ili daljnjoj budućnosti mogla bi ukinuti citiranu „Izjavu“ čime bi se širom otvorila vrata uvođenju rodne ideologije u svakodnevni život.
Držim da je usvajanjem „Izjave“ otklonjena opasnost da u javni i svakodnevni život uđe nešto tako strano i neprirodno hrvatskom biću i ne samo hrvatskom.
Zagovornicima Istanbulske konvencije navedena Izjava je „crvena krpa“ i oni, kojih je u Republici Hrvatskoj mali broj, ali koji suprotno proporcionalno tom broju u odnosu na ukupno hrvatsko stanovništva su zastupljeni u hrvatskim medijima, a napose na televiziji, poduzimat će i već poduzimaju mnoge akcije kako bi se i pored „Interpretativne izjave“ rodna ideologija uvela u naš pravni sustav.
Na hrvatskoj Vladi i Saboru, kao i golemom broju građana ove zemlje je obveza da se još bolje i efikasnije zaštiti svatko tko trpi nasilje, ali i obveza da se ne dopusti da se protunaravna rodna ideologija inplementira u hrvatsko zakonodavstvo.
U suprotnom, „Interpretativna izjava“ bi ostala mrtvo slovo na papiru i moglo bi se u suprotnom kazati da je usvojena prema onoj narodnoj: „Da se vlasi ne dosjete“!
Piše: Neven Vicić
Stavovi i mišljenja iznešena u napisanom komentaru su osobni stavovi i mišljenja autora i ne odražavaju nužno mišljenje i stav portala rogotin.hr