Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, hrvatska golgota, započela je polovicom svibnja 1945. godine nakon što su Britanci pripadnike ustaških i domobranskih vojnih postrojbi, uz veliki broj žena, djece, staraca, bolesnika, invalida i ranjenika, predali partizanima. Ti zločinci, pod vrhovnim zapovjedništvom Josipa Broza Tita, na najsvirepije načine su ih pobili i njihovom tijelima napunili tenkovske rovove, rudarska okna i bezbrojne jame, a glasove žrtava na masovnim stratištima „oslobodioci“ su zatrpavali tonama zemlje i kamenja. Kasnije su desetljećima brutalno stišavali glasove o njima policijskim palicama, zatvorskim samicama, prisilnim radom, izbacivanjem s posla, škola i fakulteta, zabranom tiskovina, u nadi da se oni nikada neće čuti. Ali, gadno su se prevarili.
Evo što je o izručenju i sudbini tih ljudi rekao Milovan Đilas, Titov suradnik i disident, nositelj partijske knjižice br. 4, iza Tita, Rankovića i Kardelja, poznat po izjavio kako „Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Đilas je u prosincu 1979. godine dao intervju Georgeu Urbanu, novinaru engleskog časopisa Encounter. Donosimo dijelove intervjua, u kojima se govori samo o jednoj izručenoj skupini koja je, po Đilasu, brojila oko 40 tisuća ljudi.
Đilas: „Većina ljudi koju su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikoga ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Sav njihov zločin bio je strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali „kvislinške“ vođe poput Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka…“
Novinar: „Iznenađuje me čuti što vi kažete da Sovjetski Savez – uski saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Njemačke – nije imao legitimiteta u 1945. Je li vaša vlada bila legitimna?“
Đilas: „Još manje! Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini zatvarali ljude nasumce, bilo zbog političkih razloga ili zbog bilo čega što smo mi držali krivnjom“.
Novinar: „Ja priznajem da vi tako osjećate danas, dok razgovaramo u 1979. godini. Ali, je li takvo bilo vaše mišljenje i 1945., naime da su Britanci bili zavedeni u vezi povratka vaših bjegunaca?“
Đilas: Da budem otvoren – mi nismo nikako mogli razumjeti zašto su Britanci inzistirali da vrate te ljude. Vjerovali smo, gledano u ideološkom kontekstu koji je prevladavao u to vrijeme, da će Britanci imati mnogo razumijevanja za te izbjeglice, budući da su izbjegli iz komunizma. Računali smo da će Britanci pokazati „klasnu solidarnost“ s njima, a neki smo se i pribojavali da bi ih mogli unovačiti za buduću borbu protiv komunističkih vlada, i posebno protiv naše. Ali na naše veliko iznenađenje oni nisu ništa od toga napravili nego su ih predali u naše ruke… Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali“.
Novinar: „Ja bih bio mišljenja da se masovna strijeljanja tisuća ljudi nisu mogla izvršiti bez direktne Titove naredbe?“
Đilas: „Je li Tito dao za to izravno naređenje ili nije, to nitko ne zna, ali je sigurno to da je on bio za jedno radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga isto kao što su Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice“.
Novinar: „Da li je britansko ministarstvo vanjskih poslova i vojno zapovjedništvo moglo razumski pretpostavljati da ćete vi poubijati sve do jednog vraćenog izbjeglicu?“
Đilas: Mislim da su oni mogli imati prilično jasnu ideju što će se dogoditi s njima. Britanska vojna misija je bila pri nama. Članovi te misije su bez svake sumnje mogli znati kako su ustaše i četnici postupali s nama, kao i o tome kako smo mi postupali prema njihovim zarobljenicima i, zapravo, prema svakom za kojeg je postojala i najmanja sumnja da ih podržava. Ali Britanci su radije pri tome zatvorili oči. Oni nisu svakako bili jedini koji nisu željeli o tome znati. Jedan od naših vodećih „saveznika“ u ratnom „Narodnooslobodilačkom Frontu“ je bio Edvard Kocbek, priznati kršćanski socijalist, jedan fini, čestiti čovjek, duboko uronjen u ascetizam i krajnje pošten u mišljenju i djelima. Bio je također pisac čiji smo talent svi priznavali. Bio je još od početka na našoj strani vjerujući da će na neki način biti mjesta i za katoličku duhovnost u komunističkom sistemu. Jednog dana su glasovi došli i do njega da smo pobili tisuće slovenskih domobrana. Kocbek je bio uznemiren. Kao vođa Kršćansko-socijalističke stranke u Oslobodilačkom frontu, požurio se da vidi vođe Slovenskog Centralnog Komiteta i da ih pita jesu li te glasine točne.
Naši drugovi u Centralnom Komitetu su odmahnuli da razuvjere Kocbeka. „Ma kakvi, gospodine Kocbek“, rekli su. „Te priče su apsolutno neistinite. Domobrani su u logorima i dobro se postupa s njima. Svaki slučaj se savjesno istražuje i doći će na sud ako zbog nečega netko treba odgovarati“.
Tako je Kocbek došao nazad, očito rasterećen, da nam kaže da je dobio zadovoljavajući odgovor i da je u miru sa svojom savjesti. Mi smo svakako znali da su mu rečene laži jer su ti domobrani bili poubijani do posljednjeg čovjeka. Ali Kocbek je želio vjerovati ono što mu je bilo rečeno pa je tako i napravio. On je bio, kao što to obično bivaju pošteni ljudi, krajnje naivan“.
Pripremio: Ante Šunjić, urednik portala rogotin.hr