Kliči Gospodinu, sva zemljo! Služite Gospodinu u veselju! Jer dobar je Gospodin, dovijeka je ljubav njegova… (Pa.100).
Današnja nedjelja se naziva nedjeljom Dobrog Pastira. U starim nomadskim zajednicama pastir je bio simbol istaknute brige i zajedništVa. Bila je to snažna i jasna poruka svima predvodnicima naroda da budu brižno zauzeti za svoje podanike, i u toj brizi s njima ostvare prisan zajednički život.
Ljubav su misli i djela upućeni drugome
Isus sebe naziva Dobrim pastirom i tu pastirsku službu prenosi na svoje učenike, te njihove nasljednike biskupe. Kao znak te pastirske službe, svaki biskup ima biskupski ili pastirski štap koji nosi u svečanim liturgijskim slavljima.
Svećenici, roditelji, odgojitelji, narodni zastupnici, predstavnici vlasti, javni radnici, prosvjetni radnici – svi oni imaju ulogu dobrog pastira.
Kada se to shvati i prihvati, zajednica, kao i svaki pojedinac u njoj mora osjetiti blagodati zajedništva, opće brige i poštovanja svakog njenog pripadnika.
Svatko je dužan na svoj način doprinositi svoj udio u korist općeg dobra. Treba zaboraviti onaj govor: Brigo moja, prijeđi na drugoga! Ljubav se sastoji od misli i djela upućenih drugome. Dužan si misliti na drugoga kako da mu pomogneš „nositi križ“, a ne da mu ga otežaš. Eto, radi toga drugi mora biti u tvojim mislima.
Zabrinjavaju nas današnji narodni predstavnici koji slabo upravljaju općim dobrima stvarajući tako nezadovoljne građane koji ne vide vedriju budućnost na svojoj rodnoj grudi – najljepšoj na svijetu, pa je napuštaju sa suzama u očima tražeći drugi prostor pod nebom za ispunjenje svojih snova.
Čovjek nema moć bilokacije. Ne može se u isto vrijeme nalaziti na dva mjesta. Mora se opredijeliti za jedno. Sva životna mudrost se sastoji u tome da li si u određeno vrijeme bio na pravom mjestu – tamo gdje te zovu tvoje staleške dužnosti.
Lijepo je vidjeti razigranu djecu na igralištu, ali ako to čine bježeći iz škole, nije dobro. Mogli bi tako navesti mnoge primjere, ali bi bilo uzaludno onome koji to ne želi shvatiti.
Prioritet sve društvene, kao i obiteljske brige morao bi biti budući naraštaj – djeca. Za njih se uvijek mora naći vremena i sredstava za njihove potrebe. Tužno je kada slušamo: Za to i to nema proračunskih sredstava! Vjerujem da ih nema, ali zašto ih nema? Tko je pravio taj proračun? Vi, i nitko drugi! Trebali ste predvidjeti sredstva za nešto tako važno. Uzmimo primjer školskih knjiga za učenike, mnogovrsnu pomoć majkama, posebno onima s više djece. To bi trebao biti prioritet. Što je važnije od toga? Kome još treba objašnjavati da je to temeljna briga za budućnost naroda.
Bez djece nema ni sporta, ni kulture, ni privrede, ni poljoprivrede. Zar smo zaboravili da je društvo bogato onoliko koliko je bogato selo. Tu se može doživjeti istinska radost u trudu i muci, u sjetvi i žetvi, u zajedništvu s drugim. Tu se dijeli radost i tuga. Tu i djeca postaju radost, a ne teret. Tu čovjek nadilazi smisao svojeg mukotrpnog puta.
Sve što se od tebe traži, za tvoje je dobro
Bez djece nema ni znanstvenika, a ni duhovnih zvanja koja će pomagati braći na tegobnom zemaljskom putu k vječnoj domovini. U tome se pokazuje pastirska briga za dobro obitelji.
„Ovce moje slušaju glas moj: ja ih poznajem i one idu za mnom“. (Iv.10.27.). Kako ti slušaš Isusov glas? Poznaješ li ga? Koliko si svjestan da je sve što od tebe traži, za tvoje dobro? Ljubav prema njemu, kao i prema samome sebi trebala bi te potaknuti na poslušnost.
Povjeri se Isusu u potpunosti i tako ćeš „skratiti svoje muke“, koje proizlaze iz lutanja. Ljudi često idu linijom manjeg otpora, kompromisa, bježanja od žrtve. Dobar pastir mora ukazivati na te nedostatke koji u konačnici ne donose sreću, već se gubi smisao opstojnosti.
Bog nikoga ne odbacuje. On želi da mu se svi „izgubljeni sinovi“ vrate. Apostol Ivan u svom viđenju gleda nebesku Crkvu, mnoštvo, „što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine – palme im u rukama“. (Otk.7.9.).
Potrudi se da postaneš dio tog mnoštva koje idu za Jaganjcem. Koliko je u nama prave kršćanske radosti i koliko je prenosimo na druge? Ne ispuštaj Božju ruku. U njoj ti je spas. Ona nam daje život vječni – nešto van dometa zemaljskog iskustva.
Koliko smo vjernici, koliko težimo da budemo u zajedništvu s Isusom? Željezo se kuje dok je vruće. Stablo se ispravlja dok je maleno. Roditelj dijete stegom odgaja. Sve su to savjeti Dobrog pastira, koji ti je povjerio to maleno čedo da ga izvedeš na put spasa. Veliko povjerenje i velika obveza. Zar ne?! Nemoj iznevjeriti to povjerenje.
Znaj dobro da primjeri privlače. Lakše je naučiti teoriju, nego ju u život provesti. Dokaži i pokaži da se riječi mogu živjeti, i imat ćeš sljedbenike, koji će poput svetoga Augustina govoriti: „Kad su mogli toliki i tolike, možeš i ti Augustine“!.
Crkva nas danas poziva na molitvu za „naše pastire“ da budu vjerni svjedoci Kristovi, kako bi nama zalutalima uvijek pokazivali primjerom put spasa, pomažući nam u tom hodu k željenoj sreći.