Nevenku Šuman, 85-ogodišnju Kominku, zatekli smo u njenoj kući kako radi ono što inače radi „otkad zna za sebe“, prede vunu. Vješti i izvježbani Nevenkini prsti jednakom brzinom kao i nekada obavljaju milijunima puta ponovljene pokrete da bi na kraju, uz pomoć kudilje, vretena, kaneta i igala, nastali puloveri, čarape, kape, lancuni, intimele, stolnjaci i mnogi drugi odjevni i slični predmeti do kojih je nekada siromašni neretvanski puk mogao doći samo na ovaj način.
„Nakon završetka škole u Kominu, majka me, zbog straha od aviona, bio je Drugi svjetski rat, nije pustila da idem u školu u Metković, pa sam već kao djevojčica obavljala najteže poslove, jer bila su to teška vremena za život. Krov sam žela s nepunih 12 godina i radila sve druge naporne fizičke poslove osim jendečenja. Vunu predem cijeli život i onda od dobivene pređe šijem sve što treba. Nekada je to bila životna potreba, a danas se borim da sačuvam ovu vrijednu tradiciju koja nas je održala u životu, ali koja će vrlo brzo nestati“, kaže Nevenka.
I doista, u vrijeme kada se vuna obrađuje na najsuvremeniji način i od nje se prave najfinije tkanine za odijevanje, na prste jedne ruke mogu se nabrojati uglavnom starije žene koje još uvijek rade kao nekada. Nevenkina obitelj je, kao i sve druge,uzgajala krave, svinje, koze, kokoši i ovce, koje su se šišale u lipnju, a vuna bi se nakon pranja vozila u vlačaru u Metković, gdje bi se obrađivala da se može lakše presti. Od dobivene pređe šivala se odjeća i obuća i to su radile sve žene. „Danas je puno lakše kupiti i nitko neće da uči ovu vještinu. Prije je sve bilo od domaće vune.
[Best_Wordpress_Gallery id=”403″ gal_title=”190508nevenkasuman”]
Moj pokojni suprug Josip nosio je uvijek moje pletene čarape, a sin Velibor tijekom Domovinskoga rata nikada nije otišao na teren bez njih.Danas sve što ispletem podijelim rodbini i prijateljima, pa mojih torbica i teluka (vunene polučarape bez peta koje su se nekada nosile preko bičava, a ispod opanaka) ima u Kanadi, Australiji i Njemačkoj“, kaže Nevenka i prisjeća se prošlih vremena kada su djevojke u Kominu i u Neretvi čarape donosile u dotu prilikom vjenčanja. „Ja sam donijela stotinu pari čarapa, a prigodne vunene darove pripremila sam i za svekra i svekrvu. U stara vremena svatovi su se darivali bičvama i telukama. I ne samo svatovi. Kada je moja, tada 19-ogodišnja sestra Ana umrla, muškarci koji su nosili lijes nagrađeni su parom čarapa i teluka“, sjeća se Nevenka.
Danas je zdravlje više ne služi kao nekada. Težak život u kojem je sa suprugom krenula od nule ostavio je danak. Prede i plete gotovo svakodnevno, ali kada se zasiti, „malo pusti“, pa opet. Pomaže joj u to borbi protiv samoće, jer, iako su joj djeca pri ruci, nedostaje joj njen Josip. „Sve smo zajedno stekli u nezaboravnih 60 godina zajedničkoga života. Bio je dobar, vrijedan i pošten čovjek, nije se znao naljutit na mene. Jako mi fali. Zato me ovo smiruje. Dok predem i pletem prisjećam se brojnih zajedničkih trenutaka i molim se Bogu za njega. Težak smo život živjeli, danas je puno lakše, „grijota je umrit““, kaže ova neumorna kominska starica, koja će se, zar sumnjate, s vunom družiti dok god bude mogla.
Cijeli tekst u tiskanom izdanju možete pročitati u novom broju Dubrovačkog vjesnika koji će na pločanskim kioscima biti u petak ujutro!