ULAZAK PARTIZANSKE VOJSKE U ZAGREB NIKADA NIJE DOŽIVLJEN KAO OSLOBOĐENJE
Prošlost naroda je kao pozornica, na kojoj se hrvatski narodni život vjekovima odvijao kao drama, najčešće kao potresna tragedija.
Kod onih, koji su svojim racionalnim instinktom očekivali dolazak vjerojatne bolje budućnosti, nego i pripravljanje željene budućnosti s namjerom da se ona učini najvjerojatnijom, kao društveni refleks.
U tom narodu je ostao jedan ideal, koji ni današnje generacije nećemo nikada napustiti; ima JEDAN SAN, KOJI NEĆE NESTATI IZ NAŠIH NOĆI, DOK NE UGLEDA ZORE: to je ostvarenje hrvatske države, njene slobode i blagostanja. Generacije su za taj ideal i za taj san žrtvovale svoju mladost, svoju osobnu sreću i svoje živote. I današnje generacije to čine i – činit će zauvijek!
S dubokim uvjerenjem tvrdim: kroz mukotrpnu povijest, sve su generacije nosile taj ideal, državotvorni ideal za slobodom i boljim životom svoga hrvatskog naroda. Nisu se borili za nikakve i ničije tvorevine! Ta naša, najčešće neuka sirotinja, to naše radništvo i seljaštvo, naviknuto na patnju i stradanja, nisu se borili za nikakvu komunističku niti nacifašističku nenarodnu državu.
Zavedeni i krivo usmjereni, obmanjivani lažnim obećanjima, prisiljavani ginuli po bespućima Zelengore, Sutjeske, Kozare, Neretve, na posljetku uvijek razočarani i ropski ponižavani.
Nametnutom državnom tvorevinom, koja nije došla prirodnim putem, koja nije došla povijesnim putem, koja je došla nasiljem, i ostala je dok je trajala sila, koja je održavala. Prikriven antifašističkom borbom kao negacijom, nikada, niti u jednom društvu, izuzev u revolucionarnim etapama i događajima, koji su obilježavale povijesne društvene prevrate, nije mogla biti izvršena ideja i platforma izgradnje. Negacija je uvijek polazište rušenja neprijateljstva, produkcija neprijatelja, a ne dijaloga, stvaranja i tolerancije. Hrvatski narod je malen narod, pa su političari odabrali različite povijesne varijante povoljne za hrvatski narod do njegova osamostaljenja. Bizant, Venecija, Carigrad, Beč, Budimpešta, Rim, Beograd, prevladavaju te povijesne varijante, koje ispunjavaju tu našu tragičnu povijest. U procesu sazrijevanja, hrvatski je narod iskočio i s povijesnom varijantom vlastite države.
Do koji dan (8. svibnja 1945. godine) , obilježit će se bezuvjetno kapituliranje Trećeg Reicha (7. svibnja 1945. godine) . Ostalo je samo pitanje, koje će partizanske jedinice ući u Zagreb, te se tako upisati, kao osloboditelji i usrećitelji. Logično je bilo očekivati da u grad prvi uđe 10. zagrebački korpus sastavljen od partizana iz Zagreba i okolice.
Ivan Šibl u svojim Sjećanjima, napisao je taj ulazak ovako: “U Zagreb su ušle prve jedinice sastavljena od partizana iz Srbije, te da su one oslobodile grad. “Nažalost, puno godina poslije ispostavilo se, DA SE TU NEGDJE ZAČEO PRVI KORAK EVOLUCIJI VELIKO – SRPSKO – četničkog usmjerenja, iz čega se izrodilo u nizu ratova u 90 – ima na ovom prostoru. Najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije, 20. srpska brigada, koja je uz još dvije srpske brigade bila u njezinu sastavu. U toj brigadi nalazili su se trojica mladih Beograđana: Miodrag Popović, Žika Stojković i Stojan Ćelić. Sva trojica će tijekom desetljeća poslije izrasti u glavne figure srpskog antifašističkog i nacionalističkog pokreta. Ćelić, iako je bio član Komisije za izradu Srpskog Memoranduma SANU (Srpske Akademije Nauke i Umjetnosti) iz 1985. i 1986. Stojković i Popović, posebno su u 80. , ima postali iz klana ozloglašenog nacional – četničkog vojvode. U trenutku sudjelovanj tih ljudi u oslobađanju Zagreba, dobivali su na značaju usnjereni za nacionalističke srpske ciljeve u čije su se propagande oni izrodili. Tog dana, 8. svibnja 1945. godine, bataljun 20. brigade Savu su prešli preko skele. Cilj im je bio prodrijeti na teritorij i zauzeti glavnu medijsku kuću. Drugom Armijom zapovijedao je Koča Popović. Zagrebački partizani su čekali vani, a Srbi su bili osloboditelji. U noći 8. na 9. svibanj 1945. u Zagreb je s istoka grada ušla Prva Armija pod zapovjedništvom Peke Dapčevića, Crnogorca. A onda 9. svibnja 1945. godine, poslije podne iz pravca Dubrave, u Zagreb je na Jelačić Trg paradno umarširao 10. zagrebački korpus s glazbom 32. divizije, naravno s “oduševljenim masama”.
U operaciji oslobađanja Zagreba zagrebački korpus nije ni sudjelovao, jer je u to vrijeme bio u borbama između Varaždina i Zagreba.
General Ivan Šibl priznaje da su se on i njegovi suborci toga dana osjećale PONIŽENO i POSTIĐENO. Glavna Šiblova teza je da su Zagrebčani jednim dijelom BILI NESRETNI, zato što su njihov grad oslobodili “nepoznati”. , ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi.
Na slavljeničkom mitingu, bilo ih je iz Šumadije, Niša, iz cijele Srbije, antigermanski i antihrvatski raspoloženi, raspoloženi pročetnički elementi s povicima: “Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate. ”
Slobodan Milošević je jednom ovako rekao: “Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola. “To govorim zato, što je Miloševićev govor bio samo nastavak onoga, što je bilo 1945. godine.
Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je hrvatski čovjek gledao i osjećao. A složeno je puno toga, dobra i zla. U povijesnoj varijanti hrvatske države, kao ideja slobode, te godine, ti dani navodnog “oslobođenja”, nesloge su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenila se. Kojim je to čudom mogao hrvatski narod biti isključivo svetački, junački, dobar, plemenit i odgovoran, kada mu se još tome suprotstavljaju na putu slobode i stvaranja i takozvani prijatelji i neprijatelji, pa čak i nekakva “braća”jugoslavenske varijante. Zar možemo možda braniti zločince, izdajstva, egoizme, a zar možemo zaboraviti junaštva i veličine? Ni jedno ni drugo, ali moramo znati razlikovati.
Zar nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili? Naša “braća”su nas od pustog grljenja permanentno gušili.
Mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti, i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.
Krleža je jednom rekao: “Samo vas je vaša vjera spasila. “Krleža, kao ateist i komunist, osjetio je sve zloće naših “osloboditelja i usrećitelja.
Ponešto otkrivamo te naše nacionalne osobine. I oni hrabri Dalmatinci, koji su po zagrebačkim lokalima toga 8. svibnja 1945. godine odvažno pjevali naše borbene pjesme: “U boj, u boj, mač iz toka braćo, neka dušmanin znade kako mrijemo mi! “, a purgeri im u punini zanosa anonimno plaćali računa.
DOK TOPOVI NISU ZAGRMILI, NIJE MOGLO DOĆI DO SLOBODE HRVATSKOM NARODU!
Dr. Filip Šalinović
foto: HRVATSKI POVIJESNI MUZEJ