Na Štradi u Podaci tradicionalna Likovna kolonija i ove je godine okupila brojne umjetnike, akademske slikare, kipare, samouke umjetnike koje veže ovo mjesto, selo s inspiracijom.
Kroz fotogaleriju prenosimo vam dio dojmova, kao i osvrt Marina Ivanovića, ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku.
[Best_Wordpress_Gallery id=”402″ gal_title=”190502likovnapodaca”]
U mjestu Podaca ili točnije u Staroj Podaci, dijelu Općine Gradac, jednodnevna likovna kolonija već je postala tradicionalnom stavkom godišnjeg kalendara dalamatinskih slikara. Okupljajući akademski obrazovane profesionalce i pasionirane amatere koji imaju višedesetljetni stvaralački staž, kolonija se profilirala u eklektični kreativni organizam koji je počeo živjeti vlastitim životom. Biti njenim dijelom, susresti drage prijatelje i kolege, razgovarati o temama likovnosti i povijesti kulture, dogovarati nova druženja i zajedničke projekte, uz herojâ dostojne porcije raznovrsnih delicija, ono je što se u Podaci ne smije propustiti.
Fenomen likovnih kolonija tijekom kojega u jednom ili nekoliko dana nastaju likovna djela, najčešće u pleneru, u mnogome je različit od slikanja ili kiparenja u ateljeu. Prethođenje skice slici ili modeleta skulpturi, sastavni je dio kreativnog procesa koji počinje idejom i kroz realizaciju se transformira, gotovo je nepostojeći tijekom rada na koloniji. Nije rijetkost da slikarima treba nekoliko dana kako bi završili djelo, ovisno o uvjetovanosti kompozicije i materijala, ali jednodnevne kolonije poput Podace iziskuju promjenu shvaćanja željenog u odnosu na moguće. Autori nerijetko za kolonije imaju već pripremljen registar motiva koje im je realtivno jednostavno izvesti, čemu pridonosi tehnika akrila, pokatkad uz sebe nose skice kako bi rad na realnom materijalu tekao brže, a nekada se gotov rad donešen iz ateljea čini najboljim rješenjem. Slični su i polučeni rezultati. Pojednostavljene kompozicije, heterogene površine i ludički kolorit nespecifičan za autora, kod pojedinih slikara predstavljaju korak naprijed u odnosu na svakodnevni rad. Kod nepripremljenih i često mlađih autora naviklih na akademske norme, koji se ne znaju snaći u zadatom vremenskom roku, rezultati su nešto slabiji. Konačno, i broj slika varira od jedne do čak trideset koliko se jedan slikar pohvalio da ih je napravio na jednoj likovnoj koloniji. Osobno sam svjedočio rekordu od sedam slika u jednome danu. Možda su ono drugo samo lovačke (ili slikarske) priče!
Koja je daljnja sudbina slika i skulptura prikupljenih na likovnim kolonijama? Jednostavno rečeno, raznovrsna. Neke kolonije financiraju svoj daljnji rad prodajom slika. Nekada se pojedina djela poklanjaju onima koji su donirali novčana sredstva, platna i boje, hranu ili smještaj umjetnicima. Nekada sve slike ostaju dijelom fundusa kolonije, dobiju svoj broj i zavedu se u inventarnu knjigu. Ona mjesta koja imaju prostorne kapacitete (najčešće dom kulture) i novčana sredstva, stvaraju gradsku galeriju umjetnina od najboljih radova. Danas postoji već nekoliko monografija pojedinih likovnih kolonija s podatcima o sudionicima, fotografijama s kolonija, stručnim tekstom i reprodukcijama radova. Upravo dvije likovne kolonije u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a ne gradska Umjetnička galerija, imaju najveće zbirke slika i skulptura suvremenog likovnog trenutka pa često ističem kako je za vidjeti radove živućih dubrovačkih slikara u javnom prostoru, potrebno poći u Ploče i Kunu na Pelješcu jer to u Dubrovniku nije moguće. Općina Gradac i Podaca zaslužuju imati galeriju umjetnina i knjigu koja bi svjedočila o bogatom kulturnom utjecaju kojeg likovna produkcija danas ima u svijetu, a može imati i na lokalnoj razini. Ova likovna kolonija, sjajan je poligon za prikupljanje slika i formiranje jedne takve galerije.
Kažu da su stare likovne kolonije u Hrvatskoj i susjednoj BiH vidjele i boljih dana. Nekada je dobrodošlica bila srdačnija, u narodnim nošnjama, s glazbom, cijelo selo je bilo sudionikom toga događanja i dočekivalo slikare. Tada su na pojedina mjesta dolazili deseci slikara iz cijele Hrvatske. Odlazak je podrazumijevao darove, a nešto novca za gorivo bilo je namijenjeno onima od daleka puta. Dobar zalogaj najmanje je što organizator može prirediti onima koji mu ostavljaju slike vrijedne nekoliko stotina do nekoliko tisuća kuna. Nekako mi se čini da rastanak lakše pada uz bocu maslinova ulja za ponijeti.
Danas su se stvari dijelom izmijenile, ali Podaca kao mlada likovna kolonija, događaj koji je tek počeo živjeti, usvojila je najbolje od legendarnog dalmatinskog gostoprimstva, prisnosti i srdačnosti domaćina prema svojim gostima. Nazočnost općinskog načelnika i ljudi koji nisu izravno uključeni u stvaralački proces, ali pomažu u organizaciji, okupljanje mladih umjetnika, fotografa koji bilježe događaj pa i likovnih kritičara koji ga dokumentiraju tekstovima sličnim ovome, garancije su svijetle budućnosti ove likovne kolonije. Nek’ nam živi Podaca!
Piše: Marin Ivanović