Tko jednom slaže, drugi put mu se ne vjeruje ni kad istinu kaže. Teško je živjeti u okruženju nepovjerenja koje je zahvatilo velika maha. Nije to neka novotarija. Ono je staro koliko i čovječanstvo.
Ni apostol Toma ne vjeruje svjedočanstvu ostalih apostola izražavajući tako sumnju u njihovu iskrenost, a i u mogućnost samog uskrsnuća. Zato se on sam želi osvjedočiti u tu radosnu, željenu, ali neočekivanu vijest. Bez obzira na sve okolnosti teško je nekoga uvjeriti da je živ onaj kome si bio na sahrani.
Samo čisti srcem mogu Boga gledati
Toma se želi uvjeriti – dotaknuti Isusa, kako bi prihvatio stvarnost uskrsnuća. Isus mu je pružio tu mogućnost, koja je pomogla svim „nevjernim Tomama“ sve do danas. Pametan čovjek se uči na tuđim primjerima. Koliki odjek ima Tomino iskustvo u tvome životu?
Toma je „imao peh“ što nije bio u društvu ostalih apostola kada ih je Isus pohodio. Tko god se izdvaja iz zajednice u opasnosti je da izgubi vjeru. Osamljeni su često lak plijen napadača. Ne važi to samo za životinjski svijet.
Toma je primjer svima koji se žele uvjeriti u istinitost događaja. Isus ovdje svojim pozivom Tomi potvrđuje da istražitelji istine imaju na to pravo. Nije Isus Tomi zamjerio na radoznalosti koja je odlika svih tražitelja istine. Raduje se Isus Tominom osvjedočenju upozoravajući ga da bi trebao imati više povjerenja u prijatelje svoje, jer te život bez povjerenja pretvara u osobenjaka, koji niti je sretan niti usrećuje druge.
Savko vrijeme ima svoje Tome. Postavlja se pitanje tko će Tomama našeg vremena pokazati uskrslog Isusa? I oni imaju na to pravo. Tomin primjer nam svjedoči da se ništa ne postiže riječima, uvjeravanjem. Traži se nešto konkretno. Traži se uvid u rane – u žrtvu. A to je način propovijedanja kojeg je Crkva uvijek imala u svojim svetima. Oni su u svim burama i olujama života gledali u nebo.
Odjek Isusovih riječi upućen Tomi dopro je i do naših dana: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“. (Iv.20.29.).
Uviđaš li koliko Isus cijeni tvoju vjeru, koja se mora potvrditi životom. Možda se čudimo Tominoj nevjeri koji traži osvjedočenje. Na dan Kristova uskrsnuća i drugi su apostoli trčali na grob provjeriti je li istina što su žene rekle. Povjerovali su vidjevši prazan grob. Oduvijek je bilo da se za vjerovati traži dokaz.
Isus je na neki način „bio prisiljen“ djelovati na način uvjeravanja Tome, jer kako bi mogli drugi vjerovati apostolima, kad im kolega nije htio povjerovati. Preventivno je to Isusovo djelovanje pred svim budućim Tomama.
Ova nedjelja se naziva i „Bijela nedjelja“ zbog novokrštenika odjevenih u bijele haljine, koje označavaju čistoću duše, a dobivali su ih u vazmenoj noći po sakramentu krštenja. Poruka je to: Samo čisti srcem mogu Boga gledati.
„Gospodin moj i Bog moj!“
Uskrsnuće Gospodinovo je događaj koji nadilazi sva naša maštanja i ne možemo ga svojatati sebi već moramo biti u stanju uvjerljivo svjedočiti radost uskrsnuća svima čija srca nagriza sumnja ili su zadojeni nevjerom, kako bi i oni došli do spoznaje do koje je došao Toma uskliknuvši: „Gospodin moj i Bog moj!“.
Bog po Isusovu utjelovljenju posvećuje ljudsko tijelo. Kakav je Isus bio? Vjerujemo da je bio lijep, ali njegovo proslavljeno – uskrslo tijelo poprimilo je drugačiji izgled, te ga nisu prepoznali ni učenici na putu u Emaus, ni Marija Magdalena, ni apostoli na Tiberijanskom jezeru kad im se ukazao.
Mir vama! Pozdrav je uskrslog Krista. Mi ljudi uvijek tražimo nešto novo. Toma je vidio tolika čudesa, ali traži čudo – dokaz za sebe. Isus ga ne želi izgubiti, već mu nudi što traži: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“. Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“. (Iv. 20.27-28).
Nikada ne zaboravi na Isusovo praštanje i milosrđe. Toma želi vidjeti Kristove rane. U tome i je tajna Boga koji „osvaja“. Ranjenost je tajna kršćanina. Vjera u Ranjenog nek bude tvoja snaga.
Apostoli su neustrašivo propovijedali Krista uskrsloga, a ljudi su ih slušali i slijedili. Ima li dovoljno vjere – zanosa u tebi kako bi primjerom prednjačio u čovjekoljublju i Bogoljublju pokazujući put drugima. To se od tebe očekuje.
Apostol Ivan naglašava kako je prva Crkva bila Crkva progonjenih kršćana. Tu i sebe ubraja. Apostoli dadoše živote za privrženost Isusu, kao i njihovi sljedbenici kojima su mrzitelji kršćanstva punili arene i zabavljajući se bacali ih pred divlje zvijeri. Sve to nije moglo osporiti rast Kristove zajednice, jer „krv mučenika postade sjeme novih kršćana“.
Apostol Ivan na otoku Patmosu piše knjigu Otkrivenja u kojoj se susreće s Isusom koji „stavi na me desnicu govoreći: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“. (Otkr.1.18.).
Ivan tješi tadašnju crkvu koja je veoma patila. Isus je pobijedio smrt. „Njegova su vremena i vjekovi“, kako molimo u blagoslovu uskrsne svijeće. Ne bojte se! Hrabro, On je s vama!
„Mir vama“ (Iv. 20.21.) – preko oproštenja grijeha i čiste savjesti.. Oprosti, kako bi ti se moglo oprostiti!… Time postaješ dostojan član Crkve koju „ni vrata paklena neće nadvladati“. (Mt.16.18.).