Evanđelist Luka piše: „Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen“. (Lk.1.1-4). Opisuje Luka i Isusov ulazak u Jeruzalem.
Isusova žrtva na križu – odgovor na ljudsko nasilje i mržnju
Svaki Židov je bio obavezan jednom godišnje pohoditi Jeruzalem i pokloniti se u Hramu. Velika većina činila je to na blagdan Pashe. Velika radost bi ih obuzela kad bi već iz daljine ugledali zidove Davidova grada. Tada bi zapjevali pjesme koje je David ispjevao za tu priliku.
Isus i njegovi učenici nalazili su se na istom putu spremajući se ući u sveti grad na Pashu. Evo Isusa jašući na magarcu da bi se ispunila Pisma, da bi se ispunilo ono što su proroci rekli o njemu. Isus ne ulazi u Jeruzalem kao osvajač na konju, kao što su činili Rimljani, koji su tada vladali svetim gradom.
Nenasilje, miroljubivost, poštivanje svakog čovjeka je okosnica Isusova nauka. Nenasiljem Isus osvaja svijet. On dokida zakon koji je vladao: Oko za oko, zub za zub.
Isusova žrtva na križu, kojom je spasenje i oslobođenje izvršeno, odgovor je na ljudsko nasilje, mržnju i silu.
Još od rimskih vremena pa do danas moćni narodi, međunarodne ustanove, uspješno nameću „svoj mir“ dijeleći pravdu na silu, umjesto da pokušaju doći do mira preko istine, pravde i ljubavi. Laž nikada ne donosi mir. On se jedino istinom i pravdom može uspostaviti. Život u laži je tempirana mina koja može svakog časa eksplodirati. O tome nam je dobro iskustvo Domovinski rat i vrijeme nakon njega.
Današnjim slavljenjem ulazimo u Veliki tjedan. Slavimo Isusov ulazak u Jeruzalem kad su mu djeca klicala Hosana Davidovu sinu, a narod mahao granama maslina i palmi pozdravljajući ga kao svoga kralja i mesiju. Crkva se spominje i otajstva muke, po kojem se današnji dan naziva i Nedjelja muke Gospodnje.
Isus ulazi slavno u Jeruzalem kao Sin Davidov. Njegov ulazak u Jeruzalem bio je istinska pobjeda mesijanskog mira.
Za ulazak Isus ne bira konja već magarca – životinju koja se nije rabila za rat već za rad, da naznači da njegov dolazak donosi mir. Vesele mu se djeca, jednostavni puk i učenici.
Farizeji traže da ušutkaju narod jer im se njihova podrška Isusu smatra svetogrđe.
U našem narod se Cvjetnica dočekivala ožarena lica koja su se u ranu zoru umivala cvijećem kako bi bili ljepši za taj susret s Isusom koji im dolazi skromno jašući na magarcu, a oni „oboružani“ grančicama masline koja simbolizira mir, te palme koja je simbol pobjede i mučeništva.
Isusov mir nadilazi svjetske mironosne ugovore i nametnuta primirja. Isus dopušta da ga slave kao kralja Izraelova, kao Mesiju, Pomazanika koji ispunjava obećanja, jer on to jest.
Ako mi zašutimo, kamenje će progovoriti!
Isus je bio svjestan da je došao u Jeruzalem da bi podnio muku i smrt. Kristov mesijanizam se ispunjava u njegovoj patnji po kojoj dolazi do istinske proslave – slavodobitnog povratka u život snagom uskrsnuća.
Otajstva koja slavimo ne smiju ostati bez odjeka u nama kršćanima. Ona su poziv da upoznamo Kristovu mesijansku ulogu, koja se dogodila po patnji i uskrsnuću.
Narod je putem kojim je Isus prolazio prostirao svoje haljine, a mi smo pozvani da prostremo svoja srca. Pozvani smo životom, djelima i riječju odati mu hvalu za silna djela koja nam učini, za mir koji nam podari izmirujući nas s Ocem. Jer ako mi zašutimo u davanju hvale i slavljenju Boga radi neizmjerne ljubavi Božje prema nama, koja se očitovala u muci i smrti njegova Sina, kamenje će progovoriti, nama na osudu.
Prorok Zaharija je unaprijed vidio radost stanovnika Jeruzalema na dan Isusova svečanog ulaska u sveti grad, pa je to ovako opisao: „Klikni iz sveg srca kćeri sionska! Viči od radosti kćeri Jeruzalemska! Tvoj kralj se evo k tebi vraća, pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“. (Zah.9.9.).
Narod slavi nadolazećeg Mesiju za kojeg su vjerovali da će ih osloboditi od jarma Rimskog Carstva, a tek onda od jarma grijeha. Svečani ulazak Isusov u Jeruzalem obilježavan je u zajednici Crkve od najstarijih vremena. Ovim ophodom Crkva pokazuje svoju spremnost da ide za svojim Učiteljem.
Slaviti Cvjetnicu znači uživjeti se u misterij Kristova spasonosnog djela. Kako vidiš sebe u toj zajednici oduševljenja?
Važno je ne otići od Krista i ne napustiti ga nakon Cvjetnice, vjerujući da nam nitko ne može dati veću nagradu od njega.
Neki zalutaše, i na njih se odnose Isusove riječi: „Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom“. (Lk.23.28.).
Taj Isusov prijekor važi i za naše vrijeme. Zar možeš opravdati lutanje svog djeteta riječima: Ta, takova su vremena. Roditelji ne izbjegavajte svoje dužnosti – brigu o svojoj djeci. Tu vas nitko ne može zamijeniti. Roditeljska ljubav je nezamjenjiva – nenadoknadiva.
Isus stalno potiče ljude na obraćenje, a mi živeći u svijetu žurbe „nemamo vremena“ za Boga, ni za sebe, ni za drugoga.
A morate ga naći ako želite nutarnji mir!
A želite ga, zar ne?!