Ima ljudi koji se osjećaju usamljeni. Misle da ih nitko ne voli, da o njima nitko ne vodi brigu, da svi od njih odvraćaju pogled, a kad ih pogledaju čine to s prijezirom i svojevrsnom osudom, a njima nije jasno zašto to čine, pitajući se što sam skrivio.
U tim i takovim slučajevima obraćaju se životinjskom carstvu nabavljajući kućnog ljubimca, psa ili mačku, što je očit znak otuđenja od ljudi. Što reći na to kad prijateljica prijateljici savjetuje da kupi psa jer će je tako barem netko bezrezervno voljeti. Vijest o grobljima za kućne ljubimce više nije vijest, jer rastu kao gljive poslije kiše.
„Budite milosrdni, kao što je Otac vaš nebeski“
Ako je pas jedino stvorenje s kojim neka osoba ima emotivan odnos, onda je „vrag uistinu odnio šalu“. Više se nitko ne čudi kad kućni ljubimac naslijedi bogatstvo svoga gazde, te dobije staratelja. Kućni ljubimac je nerijetko spas od samoubojstva koji bi bio čin optužbe: „Evo vidite dokle ste me doveli!“. Ponekad to može biti čin osvete: „Imat ćeš me na duši do kraja života!“.
Svim tim „izgubljenim osobama“ poručuje Isus u današnjem Evanđelju da ništa nije izgubljeno „dok je glava na ramenu“.
Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću. Poruka je to sa stranica Evanđelja. Imate Oca koji vas neizmjerno voli.
Isus želi pokazati da su svi ljudi sinovi jednog Oca, bez obzira koliko dobri ili zli bili. Otac je dobar i ne može ne ljubiti svoje sinove, niti ih se može odreći, pa ni kada vidi da su pošli zlim putem.
Uza sve napore povezivanja ljudi, uvijek postoje razlike među ljudima. Teško prihvaćamo onoga tko je drugačiji od nas, posebno onoga tko je „opečen“ nekim lošim činom iz prošlosti. Spremni smo ga se odreći za sva vremena.
Bog kao Otac prašta i „rasipnom“ i „dobrom“ sinu. Isus nas želi potaknuti da uznastojimo, koliko je moguće, biti milosrdni kao on. Zato Isus na jednom drugom mjestu kaže: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš nebeski“.
Ima li u našem srcu onih koje smo „osudili za sva vremena“? Jesmo li se ikad pokušali staviti u njihovu kože? Koliko smo svjesni da su mnogi iz očaja tamo gdje jesu, da mnogi od njih očekuju lijepu riječ, da traže novu prigodu da se iskupe, da se vrate u normalan život.
Isus nije zazirao od grješnika. Nije htio da se zavaravaju svojim stanjem. Družio se s njima kako „bi ih oživio“. Nije se pokolebao ni onda kad su mu mnogi sunarodnjaci zamjerali, čudeći se tvrdoglavosti svojih kritičara.
Ne osuđujte, već se potrudite razmekšati srca grješnika. Ne možemo biti dostojni sinovi svoga Oca ako se ne potrudimo ostvariti njegove naume. Isus prihvaća sve ljude bez predrasude ni prema grješnicima ni prema carinicima. On želi da njegova radosna vijest dopre do svačijeg srca donoseći obraćenje i izmirenje s Bogom. Osuđuju ga oni koji moraliziraju umjesto da navještaju, koji osuđuju umjesto da spašavaju.
Tko s Kristom ne sabire, rasipa
Bez obzira na sve loše postupke mlađeg sina, otac stalno izlazi iz kuće iščekujući njegov povratak. Potrčao mu je ususret i obasuo ga ljubavlju. Jednako tako otac izlazi van i poziva starijeg sina da uđe u kuću i da prihvati pokajanje svoga brata koji se vratio s lutanja.
Poruka je jasna: Izgubljena „ovca“ teško se vraća sama. Možda je bolesna, a možda i put zaboravila. Zato je potrebno izići joj ususret.
Majka ljubi rane svoga nestašnog djeteta ne prekoravajući ga: „Gledaj, nesrićo jedna, što si to od sebe učinio!“ Njena ljubav pospješuje zacjeljenje rana, vraća izgubljeni osmjeh i optimizam.
Rasipni sin želi biti neovisan o ocu. Kad uvidi da takav život ne donosi sreću, vraća se kući u očev zagrljaj.
Moli se Bogu da ne zalutaš, a ako se to i dogodi, da što prije shvatiš i ne zaboraviš put k očevu domu gdje te čeka ljubav.
Bez Boga smo kao rosa na listu. Živimo dok nas on drži na svome dlanu. Ne opiri se njegovoj pruženoj ruci. Ona ti je spas, drži je se kao utopljenik.
Djeca nakon očeve smrti nasljeđuju njegov dio. Rasipni je sin tražio svoj dio za očeva života izdvajajući se iz zajedništva s ocem.
Tko s Kristom ne sabire, rasipa. Tek nakon naše smrti primamo dio koji nam pripada. Koliki će biti zavisi o zaslugama. No, bez obzira na veličinu, ispunit će i premašiti sva naša očekivanja.
Koristi sve svoje darove za duhovno bogatstvo. Zato su ti i povjereni. Zar grana neovisno o stablu može plod donositi, te onaj koji je na njoj izrastao proglasiti isključivo svojim?
Stariji sin koji se odriče svoga brata, u biti je u još većem rasipništvu, u kojem se odriče oca samo zato što je iskazao milosrđe rasipnom bratu.
Kristov uzor i prispodoba koju ćemo čuti o dvojici braće i milosrdnom ocu, potiče nas da kao kršćani shvatimo da smo pozvani živjeti i širiti ozračje opraštanja, milosrđa, razumijevanja među ljudima, po uzoru na ljubavi milosrđe Oca nebeskog.
Samo tako možemo i sami doživjeti opraštanje.