„KLANJAJ SE GOSPODINU, BOGU SVOME, I NJEMU JEDINOME SLUŽI“
Teško je opisati tugu seljaka nad suhom – ispucalom zemljom koja vapi za kišom koja bi ju oplodila – život probudila. Sve se osušilo – nigdje traga životu. Okreće se i gleda okolo – svud dok pogled seže tužan prizor, samo što ne zaplače. Ni suze ni znoj ne mogu je natopiti. Mogu samo olakšati bol koja se nakupila u prsima.
Gledajući ispucalu zemlju, osjećajući se nemoćnim da pribavi kruh za kojim gladna usta kod kuće vapiju, podiže glavu put neba zazivajući Božji blagoslov – dar neba – blagu kišu da mu polja rosi i obilat plod donosi.
U pustinji se sreli Dobrota i Zlo
Prisjeti se Isus i njegova boravka u pustinji o kojem govori današnje evanđelje. Odmah mu misli s hrane za tijelo pobude pažnju na duhovnu hranu koja daje snagu na putu k vječnoj sreći – Bogu… I nasta smirenje.
Mnogi velikani duha često su odlazili u pustinju kako bi u tišini i samoći pokušali proniknuti u tajne vremena – prostora i vječnosti – u poruke Tvorca svega stvorenoga, pripremajući se za velika djela.
U metežu ulice i vašaru života rijetko se sretne Bog. Plesnjaci, pijanke, zabave bez kontrole duha nisu mjesto susreta s Bogom. Njega ćeš naći u prijateljskom susretu uzajamne pomoći, te zapažanju onih koje malo tko zapaža pružajući im potrebno da ugriju tijelo vrativši im osmjeh na ispaćeno lice uvidjevši da ih Bog nije napustio pružajući im ljubav preko čovjeka plemenita srca.
Tko hoće spašavati ljude, mora ih češće napustiti – povući se u samoću gdje se jasnije čuje Božji glas i onda se vratiti među njih da im ga priopći. Sveci zato odlaze u samoću – u tišinu, ali ne da tamo zauvijek ostanu.
To će učiniti i Isus. Ide u pustinju da razgovara s Ocem. Tu je četrdeset dana posta i molitve, a onda se vraća među ljude da im priopći svoju nauku i ponudi sebe kao put, istinu i život.
Četrdeset dana molitve i pokore u Judinoj pustinji Isus polaže životni ispit. Dugi post – glad, prva je kušnja. Sreli su se oči u oči Dobrota i Zlo – Sin Božji i sin tame. „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruhom“. (Lk.4.3.).
Sotona nastoji promijeniti životni Isusov put. Predlaže mu da bude pekar svijeta – poklonik želuca, materije, uživanja, i tako pokaže svoju čudesnu moć pretvarajući kamenje u kruh – priređujući gozbe.
„Ne živi čovjek samo o kruhu“. (Lk.4.4.), Isusov je odgovor. Nije on došao među nas da priređuje gozbe, da otvara pekare. Nije on pekar nego Spasitelj. Među nama je da hrani duše uvijek gladne Boga i njegove ljubavi.
„Kad bi kamenje na putu mijenjao u kruh.. i psi bi dolazili na njegovu gozbu“, (Papini), ali bi naše duše ostale gladne i prazne. Duši je potreban „kruh s neba“ – Riječ i ljubav Božja. Bez toga kruha svaki kruh je gorak.
„Proživjeti život nije proputovanje ravnicom“
„Ne živi čovjek samo o kruhu“ – velika je, često zaboravljena istina. Napasnik odbijen ne smatra se poraženim – nudi Isusu „sva kraljevstva“ – vlast, moć i bogatstvo, raskoš i standard. Uvjet je samo jedan: stati na stranu sile, pokloniti se zlu. Budi sluga pakla i bit ćeš gospodar svijeta. Primamljiva ponuda. Nebrojeni bi ju prihvatili. Isus će je odbiti govoreći mu: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu Bogu svome i njemu jedinome služi!“. (Lk.4.8.).
Kraljevstvo pravde, istine i ljubavi Božje više je nego sva kraljevstva svijeta. Samo je Bog gospodar svijeta – samo se njemu treba klanjati i njemu jedinome služiti.
Napasnik još jednom pokušava sreću: predlaže Isusu smrtonosni skok. „Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“. Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!“. (Lk.4.12.).
Gospodin nije tu da izvodi cirkuske vratolomije, da zabavlja besposlenu svjetinju. On će svijet „zabaviti“ kroz iduća stoljeća svojom naukom i svojim križem. Vratolomije ostavlja cirkusantima.
Sotona napastuje Bogočovjeka. Ne čudimo se tome. Drzak je on i uporan. Najdraže su mu „neosvojive kule“. Na bezbroj načina i nebrojena puta pokušava osvojiti neosvojivo – zavesti svete i čiste. Kod mnogih drugih napasnik nema posla, oni su mu sami davno ispunili pristupnicu. On uporno traži – vrbuje nove članove obećavajući im „brda i doline“. Na žalost, mnogi „zagrizu“ u taj „mjehur od sapunice“. „Sreća“ im se raspline upravo kad pomisliše da su je dohvatili. Razočaranju nema kraja, kao ni njihovoj tvrdokornosti da ustraju na putu lutanja i beznađa.
„Proživjeti život nije proputovanje ravnicom“ (Ruska poslovica). Grbav je naš životni put, pun napasti, kušnje, zasjeda od zlog duha i zlih ljudi. Kao i naš Gospodin često smo stavljeni pred izbor: Bog ili sotona – dobro ili zlo, grijeh ili svetost – vjernost ili izdaja.
Napasnik se krije u raznim oblicima, vremenima, stvarima: u čaši alkohola, tuđem novčaniku, u nekom društvu, u lijepo odjevenoj uglađenoj osobi. Da nas ulovi, služi se svim i svačim – najčešće našim slabostima i sklonostima.
Dobri su mu svi putovi što vode u ponor. Nudi što nema, što ne može dati – „maglu“ u kojoj se izgubimo – „paučinu“ u koju se zapletemo.
Novac, uživanje – blud, vrhunac je njegove obećavane sreće. Zavedeni prodaju Boga i vlastitu sreću kupujući pakao u kojeg žele i druge dovesti. Tako đavao najčešće prodaje svoju robu i nalazi svoje kupce.
„Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinome služi“. (Lk.4.7.). To je smisao našeg života. Ne pogađaj se s napasnikom. „Tko s đavlom ide u gostionicu, uvijek mora platiti račun“. (Kreiten).
Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju – narodna je mudrost… Valjda si nešto naučio?!