Danas, 2019. godine, trideset godina nakon pada Berlinskog zida, a s njime i jednostranačkog komunističkog sustava kada u svakoj zemlji u kojoj je bila propisana istina i kada se drukčije nije smjelo ni misliti, a kamo li pisati, u Republici Hrvatskoj svakom onom koji se drzne štogod i to na temelju vjerodostojne dokumentacije nešto progovoriti u otklonu od te propisane istine, prilijepi se etiketa revizionista te i takve propisane historiografije.
Stoga ću u kraćem članku progovoriti o nekim slučajevima koji su, istina bili poznati, ali o njima se nije smjelo govoriti ili ako ipak jest, onda se značaj tih i takvih slučajeva ili konkretnije, sudbinama nekih povijesnih ličnosti nije pridavao veći značaj.
Prvi događaj se zbio u ožujku 1943. godine, poznat pod nazivom „Martovski pregovori“.
Ovdje ću napraviti jednu digresiju. Općenito vlada mišljenje da je NOV i POJ tolerirala Ravnogorski pokret ili da ga je čak i podupirala. Ta tvrdnja je zapravo točna za početak rata. Tko je tada bio vjerolomac, jedni ili drugi, manje je bitno. Koncem rata je nejaki partizanski pokret u Srbiji htio privući četnike na svoju stranu. U 1945., a napose zadnjih mjeseci ratnih zbivanja su četnici u velikom broju prešli na njihovu stranu na prostoru čitave Jugoslavije, a napose u Srbiji.
Vratimo se „Martovskim pregovorima“. Dakle, u mjesecu ožujku 1943. godine Vrhovni štab donosi odluku koju je potpisao VD načelnika Velimir Terzić da se Nijemcima uputi promemorija i da se zatraže razgovori i dogovor o nenapadanju. Nijemci ponudu prihvaćaju, a partizani šalju Milovana Đilasa alias Miloša Markovića, člana Politibiroa KPJ, Konstantina, Koču Popovića (Vladimir Petrović), komandanta I. proleterske divizije i Vladimira Velebita. U nekoliko navrata suprostavljene strane se sastaju i ubrzo je dogovor postignut. Partizanski izaslanici izvješćuju Nijemce da im oni nisu neprijatelji, već da su to četnici s kojima će borbu nastaviti. Ako se koji slučajem Englezi iskrcaju Jugoslaviji, napast će i njih. Ukratko, dogovor propada jer je provedbu spriječio sam Hitler. Kominterna je također žestoko zamjerila Titu mogućnost primirja s Nijemcima.
Zašto Vrhovni štab ne želi Nijemce „iza leđa“. Jednostavno zato što su u to vrijeme Saveznici razmatrali mogućnost iskrcavanja u Dalmaciji, vjerojatno negdje na našem terenu. Da su to učinili, obratili bi se Draži Mihajloviću, a ne Titu. To bi vjerojatno te 1943. godine bio kraj partizanskog pokreta.
Zašto o ovim pregovorima pišem? O tim događajima do 1990. godine nije se uopće govorilo, a sumnjam da se izučavalo i na Filozofskom fakultetu na studiju povijesti.
Saveznici su se iskrcali na Siciliji, ubrzo su prihvatili partizane kao one koji se jedini bore protiv Nijemaca, a četnici, bez obzira što su sačuvali glavninu svojih snaga, više nisu predstavljali veću opasnost.
Ljevča polje, stupanje u partizanske redove i odlazak iz zemlje bila je za četnike logična posljedice ratnih zbivanja u sljedeće dvije godine rata.
A sada ću nešto progovoriti o sudbini nekih s „obje strane“ političkih i obćenito javnih ličnosti nakon rata kao i u samom ratu. Ovdje, dakako mislim na sudbinu nekih ljudi sa srbske odnosno hrvatske strane.
Dr. Đuro Vranešić iz Žumberka, grkokatolik i poznati zagrebački liječnik psihijatar osniva prije rata u Zelengaju na padinama Medvednice sanatorij, kako se to onda zvalo za „živčane bolesti“.
10. travnja 1941. godine, kada Slavko Kvaternik proglašava osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, imenuje se privremena vlada u koju ulazi i Dr. Vranešić i koji je u toj Vladi ministar zdravstva nekoliko mjeseci. Nakon toga u NDH ne preuzima ni jednu državnu funkciju. Kao osvjedočeni pacifist, pripadnik HSS-a nije prihvatio novu vlast, bez obzira što je njoj kraće vrijeme, kako rekoh, koji mjesec zauzimao visoku dužnost.
Vidjevši kamo to vodi, htio je zaštititi mnoge poznate osobe tog doba. U svom sanatoriju krije Miroslava Krležu, književnika Stevana Galogažu, te mnoge tog doba poznate Židove.
Partizani u mjesecu svibnju 1945. godine ulaze u Zagreb, i, među mnogima uhićuju i dr. Đuru Vranešića. Da bi ga spasio, Krleža odlazi u Beograd i na najvišem mjestu traži da se Vranešić pusti iz zatvora. Na održanom suđenju Vranešić je oslobođen jer su za njega svjedočili mnogi intelektualci koji su pripadali novoj vlasti. Međutim, ni Krležin odlazak u Beograd, ni svjedočenje drugih kao ni oslobađajuća presuda nije pomogla. Dr Đuru Vranešića liječnika za „živčane“ bolesti, čovjeka koji je spasio mnoge poznate osobe iz tadašnjeg hrvatskog javnog života, Prizivni sud osuđuje na smrt. Pogubljen je na nepoznatom mjestu. Kada je ubijen i gdje je pokopan, ne zna se ni danas.
Don Kerubin Šegvić, rodom iz Splita, zagrebački svećenik, povjesničar, i u početku svog političkog djelovanja pripadnik je Čiste stranke prava. Kasnije, kao većina pravaških političara mijenja pravaške stranke da bi jedno vrijeme bio i pripadnik Hrvatske stranke prava osnovane 1903. godine koja zagovara unitaristički, jugoslavenski program.
Nikada nije pripadao Ustaškom pokretu i od njega je imao stanoviti otklon. Međutim, kao povjesničar bavio se podrijetlom Hrvata. Bazirajući svoje tvrdnje o našem gotskom podrijetlu, oslonivši se na Tomu Arhiđakona i njegovo djelo „Historia Salonitana“, koji u tom značajnom djelu spominje i Gote, bio je jedan od glavnih zagovornika ove teorije.
1945. godine don Kerubin Šegvić u svojoj sedamdeset i petoj godini osuđen je na smrt i pogubljen od stvarnog ili izmišljenog suda. U presudi je, između ostalog, pisalo: zbog „teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata, odnosno zbog raspirivanja međunacionalne mržnje“!
Stevan Moljević je rođen u Rudom, a najveći dio života proveo je u Banja Luci gdje je bio odvjetnik. 1942. godine pridružuje se Ravnogorskom četničkom pokretu u kojem igra značajnu ulogu. Nakon Dragoljuba Draže Mihajlovića. Dragiše Vasića, postaje treći čovjek pokreta. Ipak, u njemu nije igrao neku veću vojnu ulogu, ali je poznat po nećem drugom. Naime, napisao je knjigu „Homogena Srbija“ u kojoj je izložio način na koji se može stvoriti Velika, kako je on zove „homogena“ Srbija. U njoj detaljno izaže načine i sredstva kako i na koji način treba očistiti nesbrsko stanovništvo s područja na kojem treba naseliti Srbe. Ne treba posebice isticati da predlaže čišćenje Hrvata i sadašnjih Bošnjaka svim mogućim sredstvima. U tomu bi glavnu ulogu trebala igrati Jugoslovenska vojska u otadžbini, kraće četnici.
Danas je poznato da je „drugi čiča“ Dragiša Vasić ubijen. Zarobljen je, naime u velikoj bitci na Ljevča polju u kojoj su ustaško domobranske postrojbe porazile više tisuća četnika pod vodstvom Pavla Đurišića, a kojima se ovaj poznati srpski književnik, jedno vrijeme i prijatelj Miroslava Krleže pridružio, razišavši se nešto ranije s Dražom Mihajlovićem koji nije htio napustiti zemlju.
Treći, u ovom tercetu, Stevan Moljević nije bježao nigdje. I pored činjenice da je u svojoj programatskoj knjizi iznio sredstva i način kako „Homogenu Srbiju“ očistiti od nesrbskog stanovništva. Nikomu nije palo na pamet da ga neki izmišljeni sud osudi zbog toga na smrt. Ipak, suđen je na javnom suđenju i osuđen na 20 godina robije. Treba li govoriti da je ubrzo pušten! Umro je u svom krevetu.
Vaso Čubrilović je kao vrlo mlad čovjek pripadao terorističkoj velikosrbskoj organizaciji „Mlada Bosna“ čiji je pripadnik Gavrilo Princip ubio Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu. Bio je maloljetan i prošao je „lišo“. Kasnije, završivši Filozofski fakultet i doktoriravši, postigao je zavidnu akademsku karijeru. Međutim, nije se posebice istakao znanstvenim radom, već nečim sasvim drugim.
7. ožujka 1937. godine zgotovio je djelo koje je ponudio Vladi Milana Stojadinovića, a koje se zvalo „Protjerivanje Arnauta“. U tom programatskom i huškačkom radu potanko opisuje kako se vlast treba odnositi prema „Arnautima“. Kao jednu od efikasnih mjera predlaže noćno i iznenadno paljenje kuća, protjerivanje i ubijanje, upravo onako kako se to, navodi uz knjizi, radilo i 1914. Milan Stojadinović je ubrzo smijenjen i protjeran iz zemlje pa se ove „efikasne metode“ nisu mogle u podpunosti provesti, a za vrijeme rata „Bali komptar“* je bio previše jak da bi se pogrom albanskog stanovništva mogao sprovesti.
Vaso Čubrilović je vrijeme rata ostao u Beogradu. Odmah je 1945. godine imenovan dekanom Filozofskog fakulteta, umjesto dotadašnjeg koji je očito bio sklon Milanu Nediću. Nije odustajao od svog plana protjerivanja „Arnauta“. Ponudio je knjigu i novoj vlasti, ali je bio odbijen. Ispisao se Zemljoradničke stanke čiji je član do tada bio i upisao se u Komunističku partiju. Ubrzo je postao i akademik. Nositelj je više visokih odlikovanja nove države.
*Albanska vojna i politička organizacija djelatna napose za vrijeme rata
Piše: Neven Vicić