Naši djedovi i bake su se poslije večere kojoj je prethodila molitva dogovarali što će sutra raditi i što će pripremiti za ručak. Svi poslovi koje su trebali obaviti nisu bili jednako teški. Za neke su procijenili da ih mogu sami odraditi, a za druge su zaključili da trebaju tražiti pomoć susjeda. I to je jedan od razloga da sa susjedom treba uvijek biti u dobrim odnosima, kako bi ti rado, kad zatreba, priskočio u pomoć. I Isus od nas traži da živimo u slozi i ljubavi.
Čovjeku grješniku treba Bog
Ako smo slučajno puni samopouzdanja krenuli na posao pa brzo uvidjeli da niti znamo, a niti možemo to obaviti, zatražili smo pomoć od susjeda, koji se spremno odazvao, i problem je bio riješen. Zašto me nisi prije zvao? Znaš da sam ti uvijek na raspolaganju, ta prijatelji smo, a ono se uvijek u potrebama dokazuje. Ma nisam te htio smetati. Ne, ne, ne smetaš ti mene. Samo pozovi kad ti nešto zatreba, nemoj da ti bude neugodno. Zamjerit ću ti ako to ne učiniš, jer ću misliti da si me zaboravio ili si nešto ljut na mene. Tako postupaju prijatelji.
U sličnoj situaciji nađoše se apostoli. Ribarili oni čitavu noć, a mreže prazne. Iziđoše na obalu i isprali mreže. Kad evo Isusa, koji „Uđe u jednu od tih lađa, bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne, te iz lađe poučavaše mnoštvo“. (Lk.5.3.).
Umorni, nervozni zbog praznih mreža, a Isus ih sada „gnjavi tom vožnjom“. A tko bi njega odbio kad nešto zatraži od nas?
„Kad dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i baci mreže za lov“. Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže“. Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo ribe, mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše“. (Lk.5.4-7).
Čudan i čudesan ulov u po bijela dana. Čudio se Petar što Isus traži od njega. Ipak je poslušao i bacio mreže. I nije se pokajao. Nakon tog čudesnog ribolova pade na koljena do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk.5.8.).
Ovim bogatim ulovom u po bijela dana htio je Isus pokazati Petru i svima nama da ne smijemo previše računati na sebe, da se u radu i životu moramo osloniti na Božju ruku, uvidjevši svoju slabost i tek onda očekivati uspjeh.
Vrlo često zaboravljamo istinu: čovjek je grješnik, nemoć, neznanje, treba mu Bog – svetost, svemoć, sveznanje. Da, ako želimo uspješno položiti svoj životni ispit, izvršiti zadatke što nam ih povjeri Gospodin, moramo priznati svoju nemoć i tražiti Božju svemoć.
Današnji čovjek je izgubio svaku mjeru. Obolio je od umišljene veličine. Izgradio je tvornice, strojeve da umjesto njega rade, da ga slušaju, ali je zaboravio da i on mora slušati onoga koji je izgradio ovaj beskrajno složeni čudesni svijet, i divni nedostižni stroj što se zove čovjek.
Čovjek je poljepšao svoj život, ali vrlo često iznakazio svoju dušu – penje se k zvijezdama, a pada jako nisko u strasti i požudi.
Često čovjek zamišlja sebe sveznajućim gospodarom svijeta, a jedva je pročitao koje slovo što ga je napisala Božja ruka u beskrajno velikoj knjizi, knjizi svemira. Jedva je pronašao nešto što je davno stvorio svemogući Inženjer u svojoj velikoj radionici – prirodi, punoj tajni i čudesa.
Maleni smo, nemoćni i potrebni Boga
Taj mali čovjek ne zna ostati u svojim granicama i priznati: samo Bog je velik – a svi ljudi maleni. Čovjek ne stvara – koristi se samo onim što je Bog stvorio, a velik je samo ako se drži za njegovu ruku.
Malen si i nemoćan, ne pravi se velik, upozorava današnje evanđelje. Malen si, potreban si Boga. Nemoćan si i ne razbacuj se snagom. Svojom slabom rukom drži se za jaku Božju ruku. Tu veliku misao ističe jedan od najvećih znanstvenika našeg doba Von Braun: „Mislim da se ne treba bojati, da ćemo vidjeti kako istraživači svemira gube svoju skromnost i svoju vjeru. Beskrajnost zvjezdanog svijeta… bit će stalno upozorenje da postoji neka Sila, koja je neizmjerno viša nego sila što goni njihove rakete, da postoji Duh koji je neizrecivo viši od hladne inteligencije njihovih elektronskih mozgova i da postoji Moć koja je neizrecivo snažnija od njihovih zemaljskih kraljevstava“. (Fover Notre Dame, 1960.).
Maleni smo, nemoćni smo. Bože, trebamo te. Nikada to ne zaboravi. Bog mora biti naš prijatelj, naš suputnik, naš suradnik. Inače će nam život i rad biti jalov – ruke i mreže prazne.
Morat ćemo i mi poput svetog Petra reći: „Učitelju, svu noć smo se trudili, a nismo ništa ulovili“. Ne smije se dogoditi da na koncu života moramo priznati: Trudili smo se čitav život i evo – i evo prazne ruke.
Moramo zapamtiti: Sve se ruši što se bez Gospodina radi i gradi. „Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grješnik“, govorio je u svojoj zbunjenosti sveti Petar. A mi ćemo moliti: Ne udaljuju se od mene, Gospodine, jer sam grješnik. Ako se udaljiš, mi ćemo potonuti u vlastitu bijedu. Zato, ne udaljuj se od nas, Gospodine! Drži nas čvrsto za ruku i vodi preko nemirnog mora života na obale vječnosti.
Dok je čovjek živ i zdrav mora raditi. Kad prestane raditi, zna da mu je život pri kraju. Naši su stari dobro znali da nema blagoslova onom danu koji nije s Bogom započeo. Stoga se jutarnja molitva za Božji blagoslov nije smjela izostaviti.
Kad zoveš susjeda u pomoć, moraš mu platiti. Kad zoveš prijatelja, moraš mu vratiti. A kad Boga zoveš u pomoć, potrebna je samo iskrena želja da dođe.
Koliko ih, uza sav namještaj, nema mirne noći, nema mirnog sna. Uvijek je u kući ljut, pa traži razgovor i utjehu u kavani. Kuća mu je namještena kao vila, a iz nje bježi kao iz tamnice. U njoj se ne osjeća sretno. Tako je to bez Božjeg blagoslova.
Ptica ima dva krila. Kad su oba zdrava let je siguran. Ako je jedno krilo slomljeno, zaludu je drugo zdravo – nema leta. Za „siguran let“ kroz život i čovjeku trebaju „dva krila“ – rad i molitva. Stoga, radi kao da o tebi sve ovisi, a moli se Bogu kao da o njemu sve ovisi.