Kroz što sve čovjek prođe od rođenja do smrti. I svaka etapa života, svaki događaj ima svoje značenja. Sve je važno u našem životu: prvi koraci, prve riječi, prva nezgoda, upis u školu – osnovnu, srednju, prvi dani na fakultetu, prva služba, prva plaća, vojna služba, prva pričest, sveta krizma, ženidba. Tko bi sve pamtio, tko li popisao sve važnije datume, a ipak je svaki od tih događaja bio i te kako važan u našem životu.
„Djela svjedoče da me posla Otac“
I život Isusov na zemlji pratila su ova opća pravila. „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok je molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas s neba zaori: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. (Lk.3.21-22).
Ovo što nam sveti Luka kazuje znači jedan svečani početak, jedna nova etapa u Isusovu životu, prekid njegova skrovitog života i uvod u javne nastupe, govore, čudesa, okupljanje učenika. Ovaj čin dade naslutiti veličinu i značenje Isusova poslanja na zemlji.
Došlo je vrijeme da se objavi svijetu. Otvoreno nebo svjedoči o Božjoj Ljubavi. „Ovo je moj ljubljeni Sin!“. To će ponoviti i na gori preobraženje i još dodati: „Njega slušajte!“. (Mt.17.5.).
Otac i Duh su stalno sa Sinom, koji će činiti djela, koja će pomalo otkrivati zastor s ljudskih očiju, da progledaju, shvate, prihvate istinu o Isusovu poslanju: „Ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova, djela koja mi je dao Otac da izvršim, upravo ta djela koja sada činim svjedoče za mene, da me posla Otac..“. Sve to uz rizik da bude neshvaćen, proglašen bogohulnikom i opsjednutim. On će govoriti o Bogu kao svom Ocu i čudesima će se potvrđivati kao njegov Sin.
Tokom cijelog javnog života Duh Sveti će ga pratiti. To djelovanje Duha jasnije će se očitovati poslije uskrsnuća. Taj Duh preporađa, osnažuje i učvršćuje apostole. Tek poslije uskrsnuća Duh će im otvoriti oči da mogu potpuno shvatiti tajnu Isusova poslanja, a i njihova daljnjeg poslanja.
Gdje ima poštenja, poštivanja i ljubavi prema starijima, milosrđa i praštanja, to je niklo iz sjemena evanđelja. Tako je bilo u prošlosti, a i u sadašnjosti. Gdje god se još poštuje svetost i nerazrješivost ženidbe, gdje god se iskazuje ljubav i gostoprimstvo prema prijatelju i neprijatelju, to je niklo iz Isusova evanđelja.
Nekad je našim pređima – djedu i pradjedu – govorio sam Isus. Danas je drukčije. Mnogi nam nude putove koji nisu Isusovi, sreću koja svršava u grobu i lijep život koji smrt tragično prekine, i svemu je kraj. Gdje si bio? Nigdje. Zašto si živio? Nizašto. Puni su trgovi prodavača raznih ideja, puni panoi raznih reklama nude jeftinu robu, otrov, drogu. I sve to bučno, uporno, nasilno.
Dobro je biti u „vatri kušnje“, i biti bistre pameti da razlučiš dobro od zla, imati jaku volju, da držiš pravac kojeg si usvojio kao ispravan.
Dobro je da nam i drugi nude svoju sreću i put mimo Isusa. Izvrstan je to način da pokažemo Isusu koliko ga volimo. Uza sve to ti se odazivaš Isusu pokazujući mu vjernost i poštovanje. Možda su te i danas drugi prijatelji zvali negdje – na neki sastanak, dogovor, ručak, lov, ribolov, na neko veselje mimo mise, ali ti si došao u crkvu k Isusu – svom glavnom i jedinom prijatelju, koji te poziva ne na običnu, već na svetu gozbu. Poziva te za svoj stol da te okrijepi, da mu ispričaš što te tišti. Da sa svom braćom i sestrama zajednički Bogu zahvališ za sva dobra kojima te obdario i da moliš snagu vjere i ustrajnosti na započetom putu. On je tu i čeka te. Svojim odazivom posvjedočit ćeš koliko ti je stalo do njega.
„Riječ tijelom postade i nastani se među nama“
Svojim krštenjem Isus potvrđuje da je smrtan čovjek, a svjedočanstvom s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. (Lk.3.22.) šalje poruku da je besmrtni Bog. „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“. (Iv.1.14.). To je svjedočanstvo Ivanovo.
Židovi su pripremali krštenje Ivanovo kao znak i dokaz pokore, obraćenja. Naš Gospodin to nije trebao. On ne ide na Jordan da ga Jordanska voda opere od grijeha – da ga posveti –nego da on posveti sve vode svijeta kojima će biti krštene i posvećene u tajni krštenja milijarde ljudi. Gospodin odlazi na Jordan da pokaže primjerom, što mi moramo činiti: obraćati se, promijeniti, posvetiti.
Isus na Jordanu – jedini bez grijeha – među grješnicima. Uzima na sebe grijeh svijeta da ga svojom pokorom, krštenjem u Jordanu spere s tijela čovječanstva. Prihvatio je pokoru, život patnje i odricanja, za nas, umjesto nas, da olakša i posveti patnje i križ svakoga od nas, da čovjekovu patničkom životu dade smisao, vrijednost.
Glas s neba – Božji glas: „Ti si Sin moj!“ daje Isusu punomoć pred njegov javni nastup – vidljivo potvrđuje da je Isus očekivani, dugo željeni Spasitelj svijeta – Bogočovjek što ga treba čovjek – čovječanstvo.
Isus na Jordanu počinje završni dio svog života: tri godine putovanja i propovijedanja, onda križ, grob, uskrsnuće. Tu od Oca prima akreditaciju. Svima je tu rečeno tko je i što je Isus Krist. Svima je dano do znanja da je on spas i Spasitelj, da je Sin vječnog Oca, Ljubljeni njegov došao među nas kako bi i nas pretvorio u sinove Božje, u ljubljenu djecu – Božje miljenike. Na dan našeg krštenja to je učinio svakome od nas…
„Ti si sin moj, ljubljeni moj“ – rekao je Bog i nama na dan našeg krštenja. Dobili smo tada sinovsku iskaznicu kojom se putuje do Boga. Ne smijemo smetnuti s uma da je to tiha objava Boga našoj duši, naša životna veza s živim Bogom. Sveti Ivan piše da smo tada „rođeni od Boga“ – „obukli“ smo Krista kako reče sv. Pavao. Nikada nemoj zaboraviti tu najveću sreću.
Krštenje je sreća, ali i obveza: svaki se dan obraćati, svaki dan biti sličniji svome Bogu. Upitaj se da li je to kod tebe zaista tako. Potrudi se da bude, jer to je put sreće.
Promatrajući život oko sebe – posebno društveni, lako je, zaista lako, zaključiti da su mnogi zaboravili da su kršteni. Posebno se to odnosi na narodne zastupnike, koji često donose zakone protivno naravnim i Božjim zakonima. Ta spoznaja čovjeka rastuži te se pita gdje je tim ljudima savjest. Kako mogu mirno spavati i sav narod praviti budalama – neznalicama. Čine oni to jer se ne žele zamjeriti svjetskim vlastodršcima. Gdje je tu karakter? Zar nisu ništa naučili iz povijesti. Čuli su oni za Tomu Morusa koji posvjedoči da se bolje zamjeriti zemaljskim vladarima nego Bogu. Zamjerimo li se vladaru možemo izgubiti nekoliko godina života, a zamjerimo li se Bogu gubimo vječni život.
Kada to znaš, nije ti se teško odlučiti što ti je činiti. Mnogi se dive Tomi, a malo ih je koji ga slijede. Što je s tobom?