Kada čovjek ima određene planove pokušava sve što je u njegovoj moći kako bi ih ostvario. Iscrpivši sve mogućnosti koje su mu na raspolaganju obraća se Bogu za pomoć, kajući se za propuste ili napominjući svoje zasluge – svoju vjernost, kao da traži za to nagradu. Zaboravlja da sluga nema što tražiti od gospodara zato što je izvršio što je bio dužan.
I u bolnici ako završiš zbog bolesti koje su te zadesile, liječnik kojem si povjerio svoje zdravstveno stanje često ti znade reći: Učinili smo sve što je u našoj moći, a sada ste u Božjim rukama. Da, Bog je naša nada, naše utočište.
Ako te svi ostave, ja te ostaviti neću
Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću. Prevelika je tisućljetna molitva čovječanstva, vječna želja za pravednošću i spasenjem. Četvrta je nedjelja došašća – blizu priprava za Isusov dolazak među nas – za njegov rođendan. Crkva nam želi duboko posvijestiti tu činjenicu dolaska među nas i ujedno nas pripremiti za osobni božićni susret s Gospodinom. Treba se sjetiti i ne zaboraviti: tko, kome, kako dolazi – i pripremiti doček, spremati se za susret.
„Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci daždite pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!“. (Iz.45.8). Vapaj je to – želja prevelika, nestrpljenje na vrhuncu, kao da se želi požuriti dolazak očekivanog Izbavitelja, zato vapaj: Rosite nebesa!
Ljudska mašta je nepredvidljiva. Znatiželja je još već. Nameće se pitanje kojeg se nemoguće osloboditi, a rješenja nema na vidiku: Odakle život na zemlji?! Govori se, piše, raspravlja o posjeti vanzemaljaca koji su u nekoliko navrata pohodili našu zemlju i donijeli nam mnoga dostignuća i izume, ljude nečem naučili i otišli. U tome prednjači švicarski književnik ErichVonDaniken, koji je dobro unovčio svoje vješto složene priče, ali Biblija, povijest, znanost o njima ne zna ništa.
U Bibliji nema ništa o posjeti našoj Zemlji nekakvih bića iz svemira, ali ona jasno kaže: Iz beskraja, iz vječnosti, iz dubina Božjeg svijeta došao je k nama, posjetio nas je Bog – vječno Biće. „Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena“. (Mih.5.1.).
Nije mu trebao svemirski brod, nego samo krilo Djevice gdje se utjelovio, i jasle gdje je rođen. Evanđelje nas podsjeća na taj davni događaj. Dolazi veliki Netko – Bogočovjek u krilu Marijinu. „Da, Gospodin dolazi spasiti narode!“. Vječni Otac šalje čovječanstvu svoga vječnog Sina da nam bude brat, najveći prijatelj, jedini Spasitelj.
„Evo, Spasitelj naš dolazi, ne bojte se više!“. Izgleda nam kao da se zbiva „u živo“ ovih dana, a ne prije dva tisućljeća.
U našim crkvama u liturgiji odjekuje usklik: „Gospodin je blizu!“. Moramo se u to uživjeti i osobno doživjeti taj dolazak našeg Gospodina koji je izmijenio naš svijet i povijest.
„Gospodin je blizu“. Gospodin dolazi. Kamo i kome? Tu u naš prljavi svijet, u našu patnju. Došao je svima, svakome, a ne samo svom izabranom narodu koji ga je željno očekivao.
„Evo, Boga našega dolazi da nas spasi!“. Svatko je dužan dočekati ga, primiti ga. Gospodin dolazi. Zašto? Sigurno ne da prošeta ovom našom zemljom. Nije on nebeski svemirski turist.
Štala ne nalikuje na hotel, a ni križ na mekanu stolicu. Dolazi da očisti duše tako često nalik štali, da nas pozove na ljubav, zajedništvo. Dolazi „radi nas i radi našeg spasenja“, dolazi radi našeg mira: „On, on je mir“. (Mih.5.4.).
Osjećaš li ti blizinu Boga mirotvorca?
„Evo, Gospodin dolazi spasiti narode!“. Ljudsku zajednicu je trebalo pretvoriti u obitelj Božje djece, u carstvo ljubavi i mira. Trebalo je sve ispraviti, popraviti, izgraditi dugu cestu „koja vodi sve do raja“ – sve do Boga.
Ljudi su to uzalud pokušavali. Ma kako zli, bar su željeli biti dobri, približiti se Bogu svojim molitvama, žrtvama. Čovjek je morao priznati da je nemoćan – sve više se udaljuje od Boga, ali Bog je svemoćan i približio se čovjeku: postao je čovjek u krilu Djevice, patnik – dijete u jaslama – mučenik na križu. Bog i čovjek su blizu – zajedno.
„Evo dolazim… da činim, Bože, tvoju volju“. (Heb.10.7.). Da, Gospodin je na putu k nama. Svi napeto očekujemo njegov dolazak. Pripremimo Gospodinu put do svog srca, do svog doma. Ne smijemo mu ponuditi štalu nego čistu dušu. Tada će Gospodin biti zadovoljan, a mi sretni.
Podijelite svoju radost. Bit će prigoda za prijateljske susrete. Čovjek ne živi sam na zemlji zatvoren u svoj svijet. On živi s drugima i za druge. Niti može sam lako preboljeti svoju tugu, niti sam proživjeti radost. Kad s nekim tugu podijeli, lakše mu je. Isto tako, kad s drugim radost podijeli, srce mu je punije.
Kakvo onda čudo da ljudi bez obzira na udaljenost sve čine da o Božiću budu skupa sa svojim najmilijima, u rodnoj kući, oko jednog stola, u ozračju svog djetinstva.
No, braća posvađana, po svijetu raseljena, te često osta samo lijepa želja, čežnja, tuga i misao na sretne dane sklada i ljubavi. Stoga molimo Gospodina da približi svoju toplinu koja će bar malo otopiti ledena srca kako bi učinili korak bliže jedni drugima. U tom koraku prepoznat će Isusa i svoju radost.
Ima oko tebe osamljenih i usamljenih. Približi im se ovog Božića. Daruj im malo ljudskosti i ljubavi, pa ćete oboje biti radosni.
Na ovo nas potiče susret Marije i Elizabete – obje radosne. Elizabeta, jer je Gospodin uslišio njezinu dugogodišnju želju, da ugleda porod srca svoga, da začuje dječji plač. Radost, jer sin im je darovan. A Marija zbunjena, ponizna službenica, presretna, najblaženija od svih žena. Ali u taj čas zaboravlja sebe – osjeća da Elizabeti treba biti pri ruci.
Radost na licu govori mnogo više od riječi. No, sve su njihove riječi zahvala Bogu što im je udijelio tu radost, i što im je dao da tu radost podijele skupa.
Susret je to majki i dvojice još nerođenih na koje čekaju vremena i vjekovi. Uzdrhtao je Ivan od radosti pod majčinim srcem, jer je osjetio da je blizu njegov utjelovljeni Bog.
Osjećaš li ti blizinu Boga mirotvorca? Da li je i tvoje srce uzdrhtalo od sreće? „Mir vam svoj dajem. Dajem vam ga ne kao što svijet daje“. (Iv.14.27.).