Kad je nekog obuzela tuga, teško je pristupiti mu i reći: Budi veseo, nasmiješi se. Da bi to mogao moraš imati veliki i opravdan razlog koji bi mu otjerao tugu i povratio osmijeh na kojeg je zaboravio zbog sudbine koja ga je zadesila.
Apostol Pavao u poslanici Filipljanima piše: „Braćo! Radujte su u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu“. (Fil.4.4-6).
„Što nam je činiti?“
Riječima apostola Pavla Crkva nas poziva na kršćansko veselje. Čovjek – Božje dijete ne smije biti žalostan, kršćansko srce ne smije biti tužno. Evanđelje je vesela vijest: Bog je među nama i zato poziv na veselje. Veselje je program Evanđelja, našeg života, vječnosti. Na to nas Crkva podsjeća dok se pripremamo za najveći dan: Isusov rođendan. Bog korača k nama – ne možemo biti tužni.
Svud po svijetu ljudi su sve manje sretni, radosni, sve manje je nasmijanih lica, sve rjeđe se čuje pjesma okupljene družine, koja je ne tako davno odjekivala našim selima i gradskim trgovima, što je bio odraz svakodnevnog ritma života. Ako se danas začuje pjesma, kazat će da su se ljudi napili. Jedino što se čuje je ptičji pjev, a i ptice sve manje pjevaju jer ih je čovjek zatrovao neodgovornim ponašanjem prema prirodi upotrebom raznih pesticida.
Tužna je ta stvarnost, zar ne. Neprotumačivo: Svake godine, gotovo u svakoj kući svega je sve više – sreće i veselja sve manje. Zar to nije dokaz da sreću i veselje tražimo tamo gdje ih nitko nije našao. U svijetu bez Boga, u životu bez Evanđelja i Krista, nužno zavlada tuga. Kršćansko veselje je veselje u Bogu i čistoj savjesti, u ispunjenju dužnosti.
Sve više je osamljenih premda ih okružuje mnoštvo koje „ih ne primjećuje“. Osjećaju se odbačeni i zato su tužni. Mnogi su krivi sami sebi – kriva je njihova sebičnost.
Radost je nešto što se mora dijeliti s drugima, radost je u nesebičnom srcu, u ruci koja daruje. Radost i sreća rađaju se iz našeg nastojanja da stvorimo svijet u kojem će biti manje boli, manje nepravde, nimalo mržnje.
„Što nam je, dakle, činiti?“, pitanje je u današnjem Evanđelju. Tamo je i odgovor: svima činiti samo dobro, nikada nikome zlo – i svi ćemo biti sretni i veseli.
Život nije, ne može biti samo veselje, neprekinuta pjesma. Teško je biti veseo kad suze samo teku, teško je biti veseo kad oči vide toliko boli, toliko nepravde, bijede, mržnje, teško je biti veseo kad vam gaze dušu i srce, kad je križ na ramenima, kad smo mi na križu.
Sveti Pavao ipak piše: „Radujte se uvijek u Gospodinu!“. Na kraju svih nevolja čeka nas veselje – na obalama vječnosti čeka nas Gospodin. On je glasnik Vesele vijesti: Bol je naša kratka, naša radost vječna.
Ne smije nam kloniti vjera kad nam klone ruka. „Radujte se uvijek!“. Nije to uzalud napisano…
Jedan indijski poganski svećanik se obratio i krstio. Bilo je to za njega izgubiti sve: kuću, imanje, prijatelje, ostavili su ga čak žena i djeca. On je ipak nastavio svojim kršćanskim putem. Pitali ga hoće li imati snage da snosi posljedice svog koraka. Mnogi me to pitaju, ali nitko ne pita koliko je moje veselje. Otkada poznajem Krista i u srcu ga nosim, pun sam radosti i tuga mi je nepoznata.
„Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja“
Da, kršćaninu s Kristom tuga je nepozanata. Kršćanin bez Krista u srcu je tužan, on je tuga – vječna tuga.
„Vjdjeti tužna onoga koji ne traži ništa osim Boga, isto je tako rijetko kao vidjeti radosna onoga koji sve drugo traži, samo ne Boga“. (Sv. Ignacije).
Morali bismo se zapitati: nije li tako malo stvorenog veselja na licu i u srcu današnjeg čovjeka jer ga traži na krivom mjestu – traži sve, a ne traži Boga. Zapitaj se što je s tobom?
Gospodin je izvor naše radosti. Radost koja prolazi nije uopće radost. Gospodin je blizu. Ovih dana moramo posebno osjetiti njegovu blizinu, čuti njegov glas i biti veseli.
„Najveće veselje je svijest da nam je savjest čista“. (Sv. Ambrozije). Vratimo u dušu i život Boga, i vratit će se veselje.
Šarolika masa grnula je prema Jordanu i pita Ivana: „Što nam je dakle činiti?“. Tu su vojnici, carinici, sakupljači poreza. Jedni su utjerivali porez, drugi tlačili sirotinju, treći slabo obdržavali vjerske propise, četvrti besposličarili, javni grešnici. Ivan im odgovara: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako“. Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: „Učitelju, što nam je činiti?“. Reče im: „Ne utjerujte više nego što vam je određeno“. Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?“. I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom“. (Lk.3.10-13).
Dokle god na zemlji bude ljudi, bit će i nepravde. To su ti ponori i bezdani o kojima govori Evanđelje. Valja ih zatrpati ili premostiti. Može se to ispruženom rukom u kojoj je komadić kruha za gladne, haljina za promrzle. Iz punog srca nikad ruke nisu prazne.
Ne činite nasilje – princip je koji jednako vrijedi u miru i u ratu. Kad bi to poštivali, nekada ne bi pala nevina krv.
Carinici – taj omraženi soj ljudi, što oni očekuju od proroka: Prste k sebi, rekli bi mi danas. Ne zakidajte nepravedno. Uzmite onoliko koliko traži pravda i ispunit ćete svoju dužnost. Neugodan je njihov posao, ali se ipak može raditi pošteno.
Tu su i ljudi s dva lica koji zaslužuju da ih se nazove: „Objeljeni grobovi!“. Puno ih je u svim sferama društva. Od njih ti prijeti najveća opasnost. To su farizeji kojima „ne treba ni pokore ni obraćenja“. Oni sve „kontroliraju“ – Isusa, Ivana i nas.
O kad bi mogli reći: Bilo pa prošlo, ne ponovilo se. Međutim, uvijek se nađe pokoji dvoličnjak, lisac, farizej – u svakoj sredini.
A što je nama činiti? Vjerojatno bismo dobili odgovor kao i onaj bogati mladić: „Što me pitaš, znaš zapovijedi!“.
Sigurno bi čuli jasno Isusovo upozorenje: „Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja“. (Lk.12.1.).