Povodom dana tzv. „Ujedinjenja novoslobođenih krajeva s Kraljevinom Srbijom“, izašao je u SD oveći tekst iz pera Davora Krile koji ukratko opisuje taj događaj poznat pod nazivom „Prvodecembarski akt“ koji su potpisali s jedne strane predstavnici Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a s druge regent Aleksandar Karađorđević, a koji se zbio, zbog pomanjkanja odgovarujećeg prostora u Beogradu, u privatnom kazalištu „Krsmanović“.
Očito je da je nova država započela svoj život kao farsa, a završila ga kao tragedija, i to manje ili više po sve narode koji su se u nju udružili.
Skupa s člankom objavljena je i slika na kojoj nekolicina ljudi nosi katafalk, ne znam je li na njemu mrtvo tijelo kralja Aleksandra ili ne, ali ono što je očito da je na njemu natpis „Čuvajte mi Jugoslaviju“. Katafalk nose jedan splitski težak u narodnoj splitskoj nošnji, a ostali su pripadnici Jugoslavenskog sokola i ako se dobro pogleda, u hrvatskom Spljetu imaju šajkače na glavi. Nema nikakve sumnje da je te kraljeve zadnje riječi prenio svekolikom općinstvu Bogoljub Jevtić, u to vrijeme ministar „inostranih dela Kraljevine Jugoslavije koji se vozio u automobilu odmah iza Kralja i Ministra vanjskih poslova Francuske. Danas nakon toliko godina svakomu je u potpunosti jasno da je Aleksandar već tada bio mrtav kao i da je Bogoljub Jevtić temeljem te čuvene rečenice dobio sljedeće izbore koji su, isto tako je poznato, bili javni.
Kralja je ubio pripadnik VMRO, probugarske organizacije Vanče Mihajlova Dimitar Veličkov Kirin, poznatiji pod pseudonimom Vlado Georgijev Černozemski ili Vlado šofer koji je bio pridodat Ustaškom pokretu čiji pripadnici su tada bili u Italiji, a glavni organizator je bio Eugen Dido Kvaternik koji je govorio više europskih jezika bez ikakvog stranog naglaska. Oružje su u Francusku prenijeli bračni par Godina temeljem čega je dr. Ante Pavelić napisao i objavio knjigu „Liepa plavka“ misleći na Stanu Godinu.
Ali, pustimo Prvodecembarski akt, kralja Aleksandra, Stanu Godinu i ostale aktere tog događaja. Uostalom, svi su već odavno mrtvi.
Pozabavimo se još nekim tvrdnjama koje autor u članku poklanja iznimnu pozornost. On, naime tvrdi da su s hrvatske strane protagonisti tog „ujedinjenja“ bili istaknuti pripadnici Hrvatske stranke prava. I on je formalno u pravu. Kažem samo formalno. Izaslanstvo Narodnog vijeća Države SHS vodio je predsjednik stranke tog imena dr. Ante Pavelić.
Stoga se treba vratiti u političku i pravnu povijest Trojedne kraljevine Hrvatske Slavonije i Dalmacije.
Još u 19. stoljeću niknule su u hrvatskoj stranke koje to nisu bile u sadašnjem obliku već su okupljale skupine istomišljenika koje su djelovale prvenstveno preko ranih tiskovina, kao i u Saboru kada bi on bio sazvan. Isticale su primjerice Narodna stranka, mađaroni, samostalci i na koncu, ali ne i kao posljednja Stranka prava. Ovoj stranci kojoj su najznačajniji protagonisti i osnivači bili dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik možemo odrediti godinu osnivanja 1861.
Jesu li njeni pripadnici bili među onima koji su osnivali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kako to izrjekom navodi autor spomenutog članka? Dakako da su 1918. godine neki među njima zacijelo još bili među živima. Koliko i kako su politički djelovali pitanje je.
Preskočit ćemo cijelo razdoblje od osnutka pa do 1903. godine. Čitavo to vrijeme dioba i spajanja ove stožerne stranke Hrvatskog Naroda, razni njezini dijelovi zvali su se jedino i isključivo STRANKA PRAVA. Godine 1903. dva nepomirljiva dijela okupljena oko listova „Obzora“ i Domovine“, zbog toga nazivani „Obzoraši“ i „Domovinaši“ udružuju se u stranku kojoj najprije daju naziv „Hrvatska opozicija“ da bi malo zatim, kada im pristupa i „Čista stranka prava“, usvojili ime HRVATSKA STRANKA PRAVA. Pripadnici „Čiste stranke prava“ih ubrzo napuštaju jer nisu mogli prihvatiti jugoslavenski program koji je najbolje izrazio dr. Mate Drinković, šibenski zubar rekavši da nije važno jesi li Hrvat, Slovenac ili Srbin kad si za jedinstvenu državu južnih Slavena i kad si Jugoslaven. Predsjednikom postaje dr. Ante Pavelić, također zubar, inače kasniji vođa Izaslanstva Narodnog vijeća Države SHS 1. prosinca 1918. u Beogradu.
Nakon svršetka rata većina hrvatskih stranaka se raspušta i to, kako su navodile, zbog oživotvorenja programa zbog kojih su i postojale. To čak čini i Čista stranka prava čiji predsjednik dr. Vladimir Prebeg daje izjavu u tom smislu. Ipak, već sljedeće 1919. godine „Čista stranka prava“ obnavlja svoje djelovanje i donosi Republikanski program Stranke. Predsjednikom postaje dr. Aleksandar Horvat, a tajnikom dr. Ante Pavelić, kasniji Poglavnik. Te godine u novom programu odbacuju stari naziv „Čista stranka prava“ i prihvaćaju novi pod kojim djeluju sljedećih deset godina – Hrvatska stranka prava.
Što je bilo sa HSP iz 1903. godine? Osnutkom jugoslavenske države, koja se istina još tako ne zove pripadaju novim političkim asocijacijama, bilo iz Hrvatske ili Srbije. Primjerice, raniji pravaš Berislav Anđelinović je jedan od osnivača ORJUN-e, a drugi uglavnom, kao i on pristupaju Demokratskoj stranci Ljube Davidovića Za vrijeme diktature kralja Aleksandra postaju ministri u vladi đenerala Pere Živkovića.
Kada se površno pročita članak Davora Krile stječe se dojam da su novi državu osnovali pravaši. Nema nikakve sumnje da su to tzv. pravaši iz „pokojne“ Hrvatske stranke prava koja je, kako sam naveo osnovana 1903. godine na unitarnom jugoslavenskom programu. Oni su davno prestali biti sljedbenici dr. Ante Starčevića, iako se čak i dan danas kod nekih znanstvenika može čuti i pročitati da je dr. Ante Starčević bio Jugoslaven. Argument im je što je ovaj veliki bard hrvatstva koji je generacije hrvatskog naraštaja osvijestio i pokazao im kamo i komu pripadaju, jedno vrijeme tvrdio da su Srbi i Slovenci zapravo Hrvati, pa kad je to već tako nije bitno kako će se narod zvati, može i Jugoslaveni.
„Pravaši“ koji su navodno osnovali novu državu već su svoj politički putokaz pokazali osnivanjem Jugoslavenskog odbora i sudjelujući u njemu. Neki su, kao primjerice Ivan Meštrović i dr. Ante Trumbić shvatili svu strahotu zabluda, a neki su, primjerice Grgo Anđelinović, najodgovorniji za Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. godine, kasnije sudjelovali i u zločinima nad Hrvatskim narodom.
Piše: Neven Vicić