Sve dane života svoga putujemo negdje, nekome, po nekom zadatku i vraćamo se kući više ili manje zadovoljni obavljenim poslom pitajući se kamo, kako završava sva ova svakidašnja žurba. Želja mi je jasna, a cilj u magli, sve dok ga nije svojim obećanjem i uskrsnućem osvijetlio Isus: Cilj – Vječna domovina.
Svi mi nešto iščekujemo, nečemu se nadamo: radnik u tuđini povratku domu i obitelji, mladić i djevojka s radošću očekuju dan kada će Bog po sakramentu ženidbe blagosloviti njihovu ljubav, đak – student s nestrpljenjem iščekuje rezultate ispita.
Pazite da vam srce ne otvrdne!
U ove predbožićne dane sav kršćanski svijet je u iščekivanju Božića. Božić je uvijek u srcima ljudi nešto što se ne događa u tren oka. Božić se iščekuje. Za Božić se sprema. Božić se doživljava. I to ne jedan dan – četiri nedjelje pripremanja. Advent, neprekinuto povijesno iščekivanje Božjeg dolaska.
Molimo Gospodina da nam božićnu radost ne naruši nikakva tuga, nikakva iznenadna žalost, da ni jednu obitelj ove dane ne zalije suzama, niti provede u plaču i jadu. Neka Gospodin ispuni svačija iščekivanja i nade, da ovog Božića naša radost bude potpuna.
„I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, upravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“. (Lk.21.25-28).
Čuli smo evanđeosku poruku o posljednjem sudu. Nikada nije na odmet nekima od nas uliti pomalo u srce toga straha Božjega. Smisao današnje poruke ne ulijeva samo strah. Riječ je o Božjem dolasku i iščekivanju tog dolaska. Budimo zahvalni Isusu na najavi tih zbivanja.
„Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka doći na sve žitelje po svoj zemlji“. (Lk.21.34-35).
Sve je ovo veoma ozbiljna opomena današnjem čovjeku koji se pretvara u običnog potrošača, a moglo bi se reći preživača, kao da su mu svi problemi prepun novčanik, pune jasle. Srce mu posta kameno, otrovano, zlo, sebično. Praznu dušu zatrpava svim i svačim. Životno je pravilo današnjeg čovjeka: što više imati, što više uživati, što više trošiti. Svijet se pretvara u društvo nezasitnih sebičnjaka, zamaskiranih lopova i varalica, što na svaki način pune svoje novčanike i svoje stomake, a gomile varanih i pljačkanih gladuju… Pazite da vam srce ne otvrdne!
Bdijte i molite da biste mogli bez straha sresti se s Sinom Čovječjim. Jednog dana svatko će doći pred Sina Čovječjega. Za taj susret potrebno je uvijek biti budan – spreman na taj susret, svu svoju pozornost usmjeriti na bitno, na posljednje, vječno, kako bismo bili dostojni biti s Bogom u društvu.
Biti budan, paziti, moliti, ne dati se zarobiti stvarima i brigama današnjice, svagdašnjice. Najveća mi mora biti briga moj Bog u mom srcu, u mom domu, u mom životu i vječnosti.
I treba nam dom – još više Bog. Treba nam novčanik – još više molitvenik. Treba nam kruha – još više Duha, Boga, istine, pravde, ljubavi.
Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje
Spomen prvog Isusovog dolaska – Božić, brzo ćemo slaviti. Drugi njegov dolazak vjerojatno dugo čekati. Između ta dva njegova dolaska – Došašće – između prošlosti i vječnosti naš je život, naše vrijeme, naše dužnosti. Ispunimo ih da nam život bude pretplata za vječni život, za naš vječni susret s Gospodinom.
„Budućnost je moja“, samouvjereno je govorio car Napoleon. „Ne, Gospodine, ona je Božja“, odgovorio mu je netko. Poznata je ovozemaljska budućnost velikog osvajača. Njegova posljednja bitka izgubljena, progonstvo, robija… Svoju budućnost planirao je bez Boga – i slabo isplanirao.
Kršćanin može sigurno reći: Budućnost je moja – vječnost je moja: treba samo planirati s Bogom, živjeti s Bogom.
Kad dolazi neki šef države, nastane strka. Isus nam najavljuje scenarij svojeg drugog dolaska. Uozbiljimo se!
Ljudi piju i uživaju. Kruha i igara. Jedni kupuju, drugi prodaju. Jedni siti, drugi gladni. I svemu će doći kraj. O tome Isus govori.
U svom izvještaju sveti Luka nam govori o iznenadnom Kristovom dolasku. Zato je vrlo važno s kakvim ćemo srcem i dušom taj dan dočekati. Hoće li to biti za nas trenutak sreće ili očaja, blagoslova ili prokletstva? Zato sveti Pavao u poslanici Solunjanima i nama svima šalje jasnu poruku da o dolasku Gospodina našega i svih svetih s njime, i naša srca budu sveta, pa se onda nećemo trebati, u taj dan, bojati, ni sramiti, ni skrivati lica svoga.
Ako je Isus čežnja našeg života, trebali bi se radovati tom susretu. Bojati ga se mogu samo oni crne duše i obraza, koji su Boga za svog života izigravali i izrugivali, ostavljali i prodavali.
A mi smo, Gospodine, s tobom davni znanci. Mi smo kao mala djeca primili znak križa, i u tom znaku odrasli, u njemu smo živjeli. Stalno smo se susretali s tobom – susretali se u molitvi, susretali se kod tvog stola. Zašto bi se bojali tog posljednjeg susreta?
Ne budite kratkovidni. Bdijte i molite. Molite s Izaijom, najvećim prorokom starozavjetne objave: „Rosite,nebesa, odozgo, oblaci daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje! Jahve, stvara sve“. (Iz.45.8.).
Teško je jednostavnije i ljepše izraziti čežnju za spasenjem i Spasiteljem – čekanje i očekivanje ljudskog roda da ga Gospodin oslobodi zla, grijeha, nepravde, patnje.
Na to očekivanje puno nade podsjeća nas ovo vrijeme Došašća dok se pripremamo za dolazak – rođendan našeg Gospodina.
Priprava za Božić, priprava je za vječnost.