Maleno dijete u svojoj radoznalosti uporno zapitkuje. Htjelo bi mnogo toga znati dovodeći često u neugodnu situaciju svoje roditelje koji se ne snalaze u odgovorima. I dok se raduju svom „malenom filozofu“, postaje im dosadno stalno propitkivanje.
Ta znatiželja za saznanjima ne prestaje prolaznošću djetinstva, već se naprotiv povećava s godinama koje nailaze. Veći horizonti stvaraju veće nepoznanice i želju da se dobije odgovor. Nepoznanicama nikada kraja, a odgovori teško i sporo stižu. To čovjeka „progoni“ čitav život.
Što, zapravo, zamjeraju Isusu?
Od malih nogu čujemo kako je Isus Spasitelj svijeta. Slušamo njegove riječi u evanđelju uvjereni da je svaka njegova riječ put sreći u ovom i drugom životu. Vjerujemo da je za nas ovakav životni pravac jedini ispravan put, i taj bismo pravac iz sve duše poželjeli svakom čovjeku donoseći mu najveću životnu sreću.
Upravo zato što u Isusa vjerujemo, što nastojimo njegovo evanđelje provoditi u životu, u očima nekih ljudi postajemo „crne ovce“. U svemu bismo mi bili dobri, zlatni, divni, kad bismo se htjeli udaljiti od Isusa. A bili bismo još zlatniji kad bismo ga javno napadali. I znamo da su mnogi na tome „napredovali“ u društvenom statusu.
Ne, nitko ne kaže da je Isus učio krađi, lopovluku, međusobnoj mržnji i ubijanju, lijenosti i neredu. Što mu zapravo zamjeraju, to nitko ne zna.
Manja je zamjerka pijancu, lažovu, seksualnom manijaku, psovaču, nego jednom vjerniku. Tužna, neobjašnjiva spoznaja, neshvatljivo.
I mi smo se ponekad u sebi pitamo: Bože, zašto je to tako? Vidiš kako širom svijeta vlada mržnja, zloba, tiranija, nepravda, glad i jad, zločini – i nikakva ljudska pravda ne ispravlja taj nered. Štoviše, takva je mnogo puta ljudska pravda da ona sama stvara nered i zločine. Očiti zločini nazivaju se junaštvom, a mnoge dobre nakane proglašavaju se lukavstvom, taktikom.
Često postavljamo sebi pitanje zašto je to tako, zašto zlo buja, dobiva priznanje, a ono što je dobro odbacuje se. Ipak, mi vjernici znamo da postoji Božja pravda koja ispravlja sve ljudske nepravde, koja stiže i sve one koje ljudska pravda nije stigla.
Ogledalo nam pomaže da vidimo svoj izgled i uočene nedostatke u što kraćem roku ispravimo. Žene u svojoj torbici nose ogledalce koje im pomaže da uvijek lijepo, skladno izgledaju. Lijepo je to i hvalevrijedno.
Kada neuredan, zapušten, prljav, razbije ogledalo kako ne bi vidio svoj stvaran izgled, koji se možda i njemu gadi, nije na sebi ništa promijenio samim tim što ne gleda svoj odraz u ogledalu.
Postoji neminovnost: svaki čovjek umire i odlazi k Onome koji savršeno poznaje svo njegovo djelovanje – bez ogledala, pa može savršeno pravedno nagraditi ili kazniti.
I da nam nitko, nikada nije govorio o Bogu, čovjek bi sam, svojom pameću, zaključio: Mora postojati Bog i njegova pravda, koji će sve ove ljudske nepravde ispraviti.
Ljudi umiru svaki dan i dolaze pred sudište Božje pravde primajući po zasluzi – ispravlja se ljudska pravda na pojedinoj osobi. Vjerujemo da je tako i pitamo se: Kad će ljudski rod doživjeti da dobro bude javno nazvano dobrim, a zlo zlim? Na to pitanje odgovara današnje evanđelje. Isus nas je na to postepeno pripremao.
„Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne“
Prisjetimo se kako je Isus na ovakve naše poteškoće odgovorio: Čovjek u jesen posije pšenicu na njivu. Sjeme je bilo dobro i zdravo. Kad je počelo nicati, uz pšenicu se pojavi i kukolj. I dolaze sluge domaćinu pa ga pitaju odakle kukolj kad su posijali samo dobro sjeme pšenice? A domaćin veli: To je moj susjed – neprijatelj po noći, dok ste vi odmarali, napravio – zasijao sred pšenice kukolj. Tada mu sluge rekoše: Da odemo i počupamo kukolj? Ne, veli domaćin, jer bi se moglo dogoditi da uz kukolj počupate i pšenicu. Neka rastu skupa do žetve, a tada ću reći žeteocima da kukolj odijele od pšenice i da ga spale, a pšenicu da spreme u žitnicu.
Sluge su bile nestrpljive, ali drugog načina nije bilo kako bi se odijelio kukolj od pšenice. Eto, tako Isus govori kako bi nas poučio. Njiva, to je ovaj svijet. Bog je gospodar. On sije. Sjeme su ljudi. Ali dolazi zloduh – đavao koji po svijetu sije korov – zlo – u mnoge pameti.
I kad vjernici govore: Bože, što dopuštaš da se zlo ovako širi, što to ne pročistiš? Bog odgovara: Strpite se. Neka tako bude sve do žetve. A žetva je sudnji dan. Tada će Bog odijeliti kukolj od pšenice. I reče nam kakova će biti njihova sudbina: vječna vatra ili vječna radost na nebesima.
Ovo današnje evanđelje treba da svakom vjerniku podari nadu i životni optimizam. Na sudnji dan zlo će doživjeti javnu, sveopću i trajnu osudu, a čestitost i poštenje doživjet će trajnu pohvalu i priznanje i nagradu koja će značiti sreću koja će trajati po sve vijeke.
Tada će spašeni zahvaljivati Bogu govoreći: Hvala ti Bože što nisam posumnjao u tvoju pravdu. Živjeli smo u vrijeme kada je bilo teško imati pouzdanje u tebe, kad je mnogima bilo smiješno uzdati se u tvoju moć i pravdu. A mi smo uz Tvoju pomoć izdržali. A Bog će tada spašenima reći: „Dođite blagoslovljeni Oca moga! Primite u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta“. (Mt.25.34.).
A odbačeni i osuđeni reći će: Kako smo se teško prevarili u svojim računima. Kako smo bili jadni kad smo se rugali Bogu i onima koji su se uzdali u njegovu pravdu?
Isus nam je davno sve predskazao. Zar još sumnjaš u njegove riječi? Vjerujući Njemu lakše ćeš prebroditi sve nejasnoće i mirnije ploviti morem života.
„Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti“. (Mk.13.30-32).
Uvidjet ćemo da je Bog uvijek imao pravo. Evanđelje nas upozorava da nema ni prepisivanja ni popravnog ispita. Život je samo jedan, koji piše samo jednu zadaću. Na Božjem sudu se vidi njegova ljubav i pravednost.
Tko neće Boga i njegovu ruku, izabrao je prokletstvo – pakao – to je vječnost bez Boga i njegove ljubavi.
Naš je život čekanje susreta s Gospodinom, stoga budimo budni.