U nedavnim izborima za članove Predsjedništva BiH iz reda Hrvatskog Naroda pobijedio je Željko Komšić. I to treći put. Prošle izbore je morao preskočiti, jer bi mu one bile treće zaredom, a to Ustav ne dopušta. Pričekao je četiri godine, kandidirao se i premoćno pobijedio. Je li njegova pobjeda bila iznenađenje i je li ona iznenadila birače u toj susjednoj državi, a i nas koji na sve to gledamo sa strane, ovlaš, kako bi rekli iz onog drugog entiteta koji je poznatiji pod nazivom Republika Srpska.
U raznim tiskovinama kao i elektronskim medijima rapredaju se razlozi ovakvog razvoja događaju. Počesto se može pročitati ili čuti kako je krivica uglavnom na kandidatu HDZ BiH dr. Draganu Čoviću. Navode se pritom nekakvi razlozi o navodnom bogaćenju do potpuno promašene politike koju je ova stranka vodila. Međutim, ne ulazeći u stvarne ili izmišljenje razloge, nepobitna je činjenica da je Željko Komšić dobio oko 45.000 glasova više od najopasnijeg suparnika. Također je poznato da je te glasove dobio uglavnom u Bosanskoj krajini, a da je među Hrvatima koji žive u županijama s hrvatskom većinom prošao nezapaženo. Činjenica da je glasove polučio uglavnom na određenom području, jasno upućuje na izborni inženjering koji je istina legitiman, ali nipošto nije moralan i koji promovira za hrvatskog člana Predsjedništva osobu za koju, možemo to reći, Hrvati uopće nisu glasovali.
To što mi, građani Republike Hrvatske posvećujemo manje ili više pozornosti tim i takvim događanjima u susjednoj državi, manje je bitno. Puno važnije od zanimanja prosječnog hrvatskog birača imao on dvojno državljanstvo ili ne, je interes hrvatske Vlade kao i hrvatske Predsjednice za događanja u susjednoj državi. I bez obzira što od bosanskohercegovačkih dužnosnika dolaze upozorenja hrvatskoj vlasti da se ne „petljaju“ u njihove stvari, moramo se upitati je li Hrvatska Država tj. njezino vodstvo i to ne samo ovo, učinila dovoljno da se zaštite vitalni hrvatski interesi u toj državi u kojoj su naši sunarodnjaci, kako to obično već i ptica na grani pjeva, konstitutivni uz Bošnjake i Srbe, i to ne samo zbog njih već i zbog geostrateških razloga i interesa i Republike Hrvatske.
Lako ćemo se složiti da su Hrvati u Bosni i Hercegovini počesto prepušteni sami sebi te da u neravnopravnoj borbi za elementarna prava najčešće izvuku deblji kraj. Najnoviji primjer izbora člana Predsjedništva iz reda Hrvatskog naroda to bjelodano potvrđuje.
Isto tako čemo se morati složiti da je politika „oslonite se na Sarajevo, a ne na Zagreb“ svojevremeno dobila svoje protogoniste na najvišim državnim pozicijama u Republici Hrvatskoj. Poznato je tko ih je upućivao da sami love ribu, a ne da po nju dolaze u Zagreb. Uz to visoki predstavnici u samoj BiH svojski su se trudili kako bi izmjenama bitnih zakona među kojima je izborni najvažniji, onemogučili utjecaj hrvatskih članova parlamenta u donošenja važnih državnih odluka.
Nu, što se može. Tu smo gdje jesmo. Iz svega što se događalo i još uvijek događa treba izvući što je više moguće koristi, a također i pouka. Držim da je prijedlog o konfederaciji Republike Hrvatske i BiH bio onaj okidač koji je privolio predsjednika Tuđmana da se suglasi s prijedlogom o tri konsitutivna naroda i dva entiteta.
Koji i kakav je položaj Hrvata u u entitetu u kojem oni sudjeluju s jedva nešto preko 20% znaju najbolje oni sami. Mi iz Republike Hrvatske vidimo uglavnom vanjske manifestacije očite majorizacije od strane brojnijeg naroda.
U Bosni i Hercegovini se govore tri jezika, srpski, hrvatski i bosanski. Dok su Srbi u Republici Srpskoj prihvatili uglavnom jezik kojim se govori u Republici Srbiji, Hrvati govore hrvatski, tj. onim istim jezikom kojim govorimo mi u Republici Hrvatskoj, dotle su Bošnjaci svoj jezik nazvali bosanski, očito pretendirajući da se jezik svih građana u toj državi kada ona jednog dana postane građanska, također zove bosanski. A koji je jezik bosanski i koji građani njime govore?
Odlazeći tu i tamo u Ljubuški na utakmice, u kafiću Športske dvorane pogledam tzv. Federalnu televiziju. Taj bosanski jezik je zapravo srpski prošaran turskim izrazima. Moram biti iskren pa priznati da se od pojedinih novinara može čuti, primjerice općina, uopće i slično, bez obzira je li novinar barem po imenu ili prezimenu Hrvat ili ne. Tako se shvaća ravnopravnost jezika i pisma u susjednoj državi. Iz toga proizlazi silan otpor uvođenju jednog kanala na hrvatskom jeziku i to na javnoj, tj. Federalnoj televiziji. Moja prijateljica iz Hercegovine bila je četiri godine zastupnica u jednom od domova Parlamenta u Sarajevu. Pozvana od predstavnika „međunarodne zajednice“ na razgovor bila je prisiljena slušati „argumente“ prema kojima u Bosni i Hercegovini ne bi trebalo navoditi da je hrvatski jezik ravnopravan s dva ostala. Ne bi ga zapravo trebalo ni navoditi. Dakako da nije popuštala pritiscima.
Na gospodarskom planu situacija je još nepovoljnija za one Županije u kojima su Hrvati u većini. Još nam je u sjećanju živa slika „tenkovskog rješavanja“ gospodarskih pitanja.
S druge strane, u suđenju optuženima za ratni zločin, Bošnjacima se u pravilu sudi prema jugoslavenskim zakonima prema kojima mogu biti osuđeni na najviše 20 godina zatvora. Kad se na optuženičkoj klupi nađe netko s hrvatske strane, onda se primjenjuju novi stroži zakoni prema kojima osumnjičeni mogu biti kažnjeni i s 40 godina zatvora.
Zbog svega ovoga stvaraju se velike centifugalne sile koje bi, kad bi se međunarodna zajednica s time složila odmah podijelile Bosnu i Hercegovinu, dakako, svatko prema svom aršinu. Ova nastojanja, zasad istina samo verbalna, naviše se očituju u onom dijelu koji je poznat kao Republika Srpska. Kod Hrvata pripajanje Republici Hrvatskoj javno se ne artikulira kao želja, međutim, potraje li ovakvo stanje nije nemoguće da i ono dobije svoje javne pristaše.
Zbog nesigurnosti koja vlada, zbog kompliciranih izbora i zbog nastojanja da se majorizira druga strana možemo slobodno kazati da je danas Bosna i Hercegovina jedan državni provizorij koji se održava voljom država koje tvore tzv. Međunarodnu zajednicu.
Najviši hrvatski dužnosnici u svakom svom govoru koji se odnosi na stanje u susjednoj državi unisono ponavljaju kako je interes Republike Hrvatske jedinstvena Bosna i Hercegovina te njezin ulazak u „Euroatlantske integracije“. Međutim, pojedini glasovi postavljaju retoričko pitanje koje jednostavno glasi: Je li to baš tako! Ovo navodim stoga jer su zagovornici podjele BiH sve glasniji. Kao što sam već naveo, u Republici Srpskoj ovi glasovi su već stekli određeni legimitet, dok se u dijelu Federacije oni ne čuju ili se tu i tamo čuju na nižim razinama vlasti odnosno među određenim javnim djelatnicima.
Zagovornici cjelovite države Bosne kako je počesto nazivaju u Sarajevu, bez onog Hercegovine, također zaboravljaju jednostavnu činjenicu da srednjekovna Bosna nije, osim u pojedinim razdobljima kad su njihovi vladari bili jaki, zauzimali prostor sadašnje Bosne i Hercegovine. Teritorij koje zovemo BiH i koji je suverena država novijeg je datuma, ono je dijete Berlinskog kongresa. Poznata je činjenica da se sadašnja Cazinska ili Bosanska krajina bila poznata pod imenom Turska Hrvatska. Poznati su razlozi zbog kojih su Sutorina i Neum pripali Turskom carstvu. Nema nikakvih povijesnih, etničkih i drugih razloga zbog kojih je Neum nakon razgraničenja poslije II. svjetskog rata pripao Bosni i Hercegovini.
S druge strane nije rijetkost da se i u Republici Hrvatskoj pojedini akteri političkog i javnog života, a čija se riječ čuje, javno zalažu za ustroj nekakve građanske države u kojoj bi svi bili ravnopravni bez obzira na nacionalnost kao i neka druga obilježja. Ovo ravnopravni, odnosi se na jednako biračko pravo svakog građanina, i to na području cijele države. Ne treba posebice isticati da je to voda na mlin nekim političkim snagama, posebice među strankama s bošnjačkim predznakom bez obzira kako se zovu i koje su u biti kriptonacionalističke i koje pod krinkom građanske države žele produbiti i ojačati svoje pozicije, ovaj put ne samo na štetu Hrvata nego i Srba. Stoga bi u Bosni i Hercegovini moglo ubrzo doći do preslagivanja političkih odnosa i sklapanje novih saveza, prvenstveno neformalnih, a moguće i formalnih. Nedavni susret Čovića i Dodika ide u tom smjeru. Međutim, glavna brana ovakvih „građanskih“ ideja je u činjenici da su one u najvećem nesuglasju s Dejtonskim sporazumom. Hoće li se u tom smjeru nešto promijeniti tek ćemo vidjeti.
S obzirom da je ovakvo stanje neodrživo te da vodi sve većim razlikama među narodima koji u tim zemljama žive, nameće se pitanje gdje je rješenje.
Pisac ovih redaka nije za podjelu BiH jer drži da bi to dovelo do moguće lančane reakcije u još nekim dijelovima Jugoistočne Europe, a moguće i drugdje. I sve to ako Republike Srbija i Kosovo ne zamijene Preševsku dolinu u kojoj žive Albanci za sjever Kosova u kojem je većinsko stanovništvo Srbi. Ako to učine ove dvije države, promjene granica bi mogle krenuti iz tog dijela našeg kontinenta.
U sadašnjoj državi Bosni i Hercegovini žive tri naroda i „ostali“. Ovi potonji su u značajnoj manjini. Ova tri naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati su konstitutivni pa njihovi predstavnici bi trebali tvoriti vlast, kako u entitetima tako i u cijeloj BiH. Je li to baš tako? Vidjeli smo povodom izbora Željka Komšića da to tako nije.
A gdje je zapravo rješenje? Postoji li uopće način da se BiH učrvrsti kao država, da se odluke najviših državnih tijela poštuju te da se država i stanovništvo u njoj „uhvati“ pravih tema kako bi Bosna i Hercegovina u dogledno vrijeme postala stabilna i prosperitetna država.?
Dakle, sve je veći broj broj zagovornika Trećeg entiteta. To je zapravo jedino rješenje. Protivnici iznose više primjedaba, a jedna od njih je da ni jedan narod (pa ni Srbi kad bi se u RS vratilo izbjeglo stanovništvo u najvećoj mogućoj mjeri) nema teritorijalni kontinuitet te da je zbog toga nemoguće formirati Hrvatski entitet zbog isprepletonosti Bošnjaka i Hrvata međusobno. Takvu primjedbu je lako otkloniti. Naime, nema nikakva razloga ni prepreke da primjerice Kiseljak i Čapljina ne budu u jednom entitetu, bez obzira što se između ova dva grada nalazi bošnjačka većina. Entiteti ne moraju nužno biti teritorijalno povezani. Zajednički okvir bila bi Bosna i Hercegovina. Uz ove tri zasebne jedinice mogao bi se osnovati i Distrikt Sarajevo. Centralna vlast bi imala vanjsku i monetarnu politiku dok bi svaki entitet zadržavao druge društvene djelatnosti i poslove, kao primjerice zdravstvo, školstvo, policiju i drugo. Vojska bi također bila zajednička time što bi u nju, kao i što je to sada sve tri vojne komponente koje su postojale u vrijeme potpisivanja Dejtonskopg sporazuma.
U tom slučaju došlo bi naizgled do jednog paradoksa. U svakom od entiteta jedan narod bi bio većinski. Na taj način prilikom izbora ne bi se birači nužno homogenizirali oko jedne, u pravilu najjače stranke, sigurni da im nitko neće nametnuti primjerice člana predsjedništva mimo njihove volje. Malo po malo jačale bi političke snage koje danas ne igraju nikakvu ili igraju sasvim malu ulogu. Tako bismo ipak došli do građanske države, ali samo po entitetima. Ovakva politička praksa odrazila bi se cijelu državu. Ovakva entitetska politička podjela dovela bi de facto do glasovanja za ovaj ili onaj program, a ne kao do sada za onu političku opciju za koju se drži da može najbolje zaštititi interese naroda iz kojeg je potekla.
Međutim, postoji još uvijek strah i nevjerica u takva rješenja. U jednoj telefizijskog emisiji, mislim iz Sarajeva publicista koji česti piše o ovoj temi upitali su želi li on to oživjeti, obnoviti Herceg Bosnu. Prije nego što mu je pitanje postavljeno do kraja odlučno je zanijekao tu mogućnost. A zapravo, to je jedino rješenje. Bi li se hrvatski entitet zvao Herceg Bosna ili drukčije potpuno je svejedno. I upravo stoga držim kad bi do reorganizacije Bosne i Hercegovine došlo, naziv hrvatskog entiteta trebao bi biti Herceg Bosna. Taj stari naziv egzistira odavno i ne bi od njega trebalo bježati. A da on nije svojstven samo Hrvatima, navest ću jedan primjer. 1990. godine Stranka demokratske akcije osnivala je svoju podružnicu u Foči pod geslom: „Mirno Drina Herceg Bosnom teče“.
Što bi se događalo u budućnosti teško je predvidjeti, ali sigurno je da je u ovom trenutku podjela na tri entiteta ustrojenih prema nacionalnoj pripadnosti, jedino rješenje koje Bosnu i Hercegovinu može uspostaviti kao čvrstu sigurnu i u budućnosti prosperitetnu državu.
Piše: Neven Vicić