Kako često ostajemo gluhi i slijepi za potrebe drugih. Razmisli o tome ti koji si rođen pod sretnom zvijezdom. Blaženije je davati nego primati. Sve ti je to poznato a opet ostaješ bezosjećajan. Imaj na pameti da se kolo sreće okreće – mijenja, te da zdrav oboli, a bogat osiromaši jer je precijenio svoje mogućnosti.
Jadan je onaj tko nikoga ne sluša, a još jadniji onaj tko svakoga sluša. Tko nikoga ne sluša, ničiji savjet ne prima, naopako će uraditi mnoge stvari u životu. A opet tko svakoga sluša, tko svačiji savjet prima, teško će krenuti pravim putem.
„Učitelju moj, da progledam!“
Ova nam se misao nameće dok čitamo današnje evanđelje. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećenin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“. Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!“. I pozovu slijepca sokoleći ga: „Ustani! Zove te!“. On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?“. Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam“. Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!“. I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk.10.46-52).
Slijepac kraj puta sjedi i prosi. Ljudi prolaze. Pita: Što se to događa? Prolazi Isus, odgovore mu. On viče, zaziva Isusa da mu pomogne. Umiruju ga da šuti. On još jače viče. Čuje to Isus i naredi da ga dovedu. Isus ga ozdravi.
Sad malo razmislimo. Da je slijepac poslušao one koji su ga ušutkivali ostao bi slijep. Sreća njegova što ih nije poslušao. Sreća njegova što je poslušao nutarnji glas koji mu je davao nadu i pouzdanje. Njegova želja za vidom i vjera u Isusovu moć bila je jača „od dobronamjernih bukača“, koji su ga ušutkivali.
U životu se namjerimo na mnoge koji su nam spremni davati savjete, ali je malo onih koji su zaista zainteresirani za našu sreću. I ako je čovjek lakovjeran i svakoga posluša, zna se kamo će stići.
Čini što je pravo i pošteno bez obzira što će ti tko reći. Neka te ta misao vodi kroz život. Izrazit nam je u tome primjer ozdravljenja onih deset gubavaca. Kad su ozdravili samo se jedan vratio kako bi Isusu zahvalio. Devetorica su otrčala u grad slaviti svoje ozdravljenje zaboravljajući na dobročinitelja Isusa kojeg su vičući molili za pomoć. Jedino je taj jedan postupio onako kako traži savjest, obraz, ljudstvo i poštenje. Nije se obazirao na druge koji su primili istu milost ozdravljenja. Ostade on zabilježen u evanđelju kao primjer zahvalnosti, a oni kao primjer nezahvalnosti.
Kad je u pitanju nešto što je ljudski, što je pošteno, ne obaziri se na to što drugi rade. Ti čini što ti nalaže savjest. Vrši ono što od tebe traži Bog i njegov zakon.
Tako na primjer kad dođe nedjelja, ne obaziri se da li će ovaj ili onaj poći k misi. Znaš svoju dužnost. Vrši je. Koliko se ispričavaju: kad neće nitko neću ni ja. Pred Bogom i pred svojom savješću takva isprika ništa ne vrijedi.
I kad je u pitanju obiteljski i bračni život po Božjem zakonu, ne obaziri se što će drugi reći, nego što će reći Bog. Djeca su blagoslov i bogatstvo obitelji.
Sreli su se Svjetlo i tama
Ako budemo slušali svakoga, propadamo i na ovom i na onom svijetu. Dogodi se da za vrijeme velikih blagdana odemo u neku župu gdje nas ne poznaju kako bi se ispovjedili. A kad tamo, sretneš mnogo poznanika. Zar i ti ovdje? Zar i ti? A ja se baš tebe bojao i od tebe bježao. A ja bježao od crkve radi tebe. I završi susret u smijehu i pomirenju s Bogom.
Ne smijemo činiti dobra djela radi straha što će nam drugi reći. Mnogi i u crkvu idu jer idu i drugi. Sramota je ne ići. A onda kad dođu među one koji to ne rade, neće ni oni. To je boljka mnogih doseljenika iz sela u grad. Takav čovjek nema svoga stava, svoga uvjerenja, svoga mišljenja, nego se vlada kako drugi hoće – igra kako drugi svira.
Slušaj razum i svoju savjest, te one koji nam pomažu da naš razum i naša savjest pravilno rade.
Današnje evanđelje je veoma potresno, neobično dirljivo. Sreli su se Svjetlo i tama – Isus i jedan nesretnik – slijepac. Neopisiva je bijeda ovog čovjeka koji uporno pruža ruke za svjetlošću i gotovo očajnički moli da progleda: „Učitelju moj, da progledam!“. (Mk.10.51.). Isus nije mogao ne čuti ovaj krik patnje. „Hajde-idi, vjera te tvoja spasila!“. (Mk.10.52.). Progleda i uputi se za njim.
Svjetlo i oči: dva remek djela Božje stvaralačke snage i mudrosti. Bez svjetla života ne bi bilo. Naša „majčica“ Zemlja bila bi mrtva, ledena, beživotna pustinja kao tamna strana mjeseca. Nije uzalud napisano na početku Biblije: „I vidje Bog da je svjetlost dobra“. (Gen.1.4.). Međutim, bez očiju nema svjetla. Slijepcu uzalud sunce oči obasjava, uzalud sjaj zvijezda. Njegov je svijet beskrajno more mraka, njegov život neprekinut lanac tužnih, crnih dana.
Vrlo često čovjek je neozdravljivi slijepac i božansko sunce njegova duha uzalud mu sja. Previše često današnji čovjek luta mračnim ulicama ovoga života zatvorenih, ugaslih očiju. Rijetko se sjeti da upre pogled u vječnost, s onu stranu stvari i vremena gdje ga čeka vječno svjetlo – Bog i njegova ljubav. Ne želi pogledati iza prolaznosti, preko granica ovoga života, gdje počinje naš stvarni život. Da, mnogi naši suvremenici su „slijepci dobrovoljci“. Vlastitom krivnjom izgubili su oči za Boga i njegovu istinu, ali i za svoju sreću.
„Učitelju moj, da progledam!“. Neka ovo bude naša svagdanja molitva! Moramo priznati da i mi često vrludamo tražeći život, sreću, mir, ljubav po tamnim ulicama života. Zavezanih očiju hodamo iznad ponora. Palimo svoje male sitne žaruljice da nađemo put do sreće i života, a mimoilazimo sreću i život – Isusa Krista. Međutim samo on osvjetljuje naše putove, grije svojom ljubavlju naše dane, srca, duše.
Današnji ljudi traže svoju istinu umjesto Božje istine. Moli se: Učitelju, daj da vidim tebe, da bih pravo vidio sebe, da ne izgubim Svjetlo – tebe, i sigurno neću izgubiti sebe.