Prateći agoniju radnika Uljanika, koji se štrajkovima i prosvjedima žele izboriti za svoja prava, bivši radnici pločanskoga Azbesta pitaju se bi li danas i njihova sudbina bila drugačija i bi li dobili neisplaćene im čak 24 plaće da su svojedobno drugačije reagirali.
Prema riječima Ive Družijanića, koji je u Azbestu proveo 36 godina i s mjesta referenta za strojnu opremu, preko šefa pogona feroda i direktora OOUR-a Frikcioni materijali, otkaz dobio na mjestu tehničkog direktora firme koja je prerađivala azbestna vlakna i proizvodila tehničke elemente za prometna i industrijska sredstva, i to 8. prosinca 1999. godine, istoga datuma kada je 1964. zaposlen u pločanskoj firmi, otkaze su dobila 273 radnika Azbesta kojima nisu isplaćene po čak 24 plaće. „Bila je to odluka vezana za pregovore o ulasku u Europsku uniju, Azbest je otišao u stečaj, a mi bez plaća, dok su radnici s profesionalnim oboljenjima obeštećeni s jako malim iznosima.
Od 1999. stalno se provlače priče kako će se obje stvari riješiti, ali od svega do danas ništa.Svakodnevno slušam teške priče radnika kojima sam bio jedan od rukovoditelja i koji teško spajaju kraj s krajem, aneki su prisiljeni prositi kune za kruh. I mi smo svojevremeno razmišljali o štrajku i drugim vrstama neposluha. Sindikati su bili uz nas. Ali, čovjek s ovih prostora dosta je miran, te je prihvaćao razna obrazloženja i obećanja. Danas vidimo da smo izigrani i da nam dolaze sve teži dani.
Kad bi se u Hrvatskoj izradila neka tablica, čiji su radnici ostali bez najvećeg broja plaća, onda bi sigurno debelo na vrhu bili radnici Azbesta-Plobesta. Još uvijek u nama tinja nada da nije sve izgubljeno i želimo vjerovati da nismo zaboravljeni, iako je dosta bivših azbestaša napustilo ovaj svijet“, razočarano priča Družijanić koji je zbog neisplaćenih plaća dobio i sudske presudu, kao i još neki bivši djelatnici, ali, kako tvrdi, radnici su uvijek završavali u zadnjem isplatnom redu, pa nisu ništa dobili!
Smiljan Batinović – Crni, predsjednik je Udruge Žrtve azbesta, a svoj 21-ogodišnji staž započeo je u predionici, jednom od najizloženijih radnih mjesta, na stroju koji „rasčešljava“ azbest. Kaže kako je sva imovina firme rasprodana, a radnici nisu dobili ništa. Prema njegovim informacijama, preko 400 ljudi je do sada umrlo od azbestoze, iako je taj broj vjerojatno i veći.
„Trenutačno je pet bivših radnika u iznimno teškom stanju, a njih preko 20 je ozbiljno bolesno. Ako se ovako nastavi, pitam se hoće li itko uopće dočekati plaće, ako one ikada budu isplaćene, pita se Mladen Popovac, nekadašnji šef održavanja strojeva i opreme u pogonu ferode. „Vjerovao sam da se ovako nešto ne može dogoditi, ali dogodilo se. Sve je propalo. S obzirom na tešku situaciju u kojoj se ljudi nalaze, vjerujem da bi sutra opet počeli raditi, kad bi se Azbest otvorio“, kaže Popovac.
Družijanić ističe kako su o njihovoj problematici upoznati Luka Bebić, Mirando Mrsić, Boris Lalovac i Tomislav Ćorić, a sada su upoznali i Marka Pavića, ministra rada i mirovinskog sustava. „U zadnje vrijeme vidimo da se ova Vlada i vi ministre zalažete i rješavate slične probleme. Očekivali smo da nas se neće zaboraviti, a posebno jer stalno obolijevamo i osjećamo se kao građani drugoga reda“, stoji između ostaloga, u pismu resornom ministru od kojega pločanskiazbestaši imaju velika očekivanja.