Čast, vlast, su kao magnet koji privlači. Teško im je odoljeti. A tko se jednom upusti u te vode on uporno nastavi plivati bez obzira na vodene tokove.
Tome nisu mogli odoljeti Jakov i Ivan, Isusovi učenici, pa ga pitaju: „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva“. (Mk.10.37.).
„Ne znate što ištete“
Velika je to hrabrost, čudan zahtjev, još jedan dokaz čovjekova častohleplja, sebičnosti, guranja do vlasti i časti.
Dugo su učenici u Isusovoj školi, a gotovo ništa nisu naučili. Neshvatljivo. Pred Isusom je poniženje, križ, patnja, krvavo prijestolje, a najodaniji apostoli žele mekane stolice i ugodan život.
„Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana“. (Mk.10.41.). Ljuti su oni sami na sebe što ih oni pretekoše u traženju prvih mjesta, jer to isto žele i oni. I boje se da im ne izmaknu. O, kako čovjek neizlječivo boluje od zavisti i slavohleplja, kako se bezobzirno gura do prve stolice.
Isus najprije želi otrijezniti braću Jakova i Ivana, pa im kaže: Njega čeka muka, njegovo prijestolje je križ. On će biti kršten vlastitom krvlju. Pita ih mogu li dijeliti s njime kaležboli i patnje križa? Jesu li za to spremni? Tuda je put do slave i prvog povlaštenog mjesta što ga traže. Slijedi im i ukor: „Ne znate što ištete“. (Mk.10.38.). Onda poruka svima: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj“. (Mk.10.43.).
Koliko ljudi, toliko ćudi. Koliko ljudi toliko različitih planova u njihovim glavama. Saznavši za te planove jedan drugome se čude. Mnogima je teško shvatiti, a još teže prihvatiti da nije sve za svakoga. Potrudi se da shvatiš koliki su tvoji dometi – tvoje sposobnosti, i „ne guraj se“ tamo gdje ti nije mjesto, i bit ćeš poštivan i zadovoljan svojim dostignućima.
Isus misli potpuno protivno nego sebičan čovjek, pohlepni, nasilju skloni čovjek. Isusov svijet – kraljevstvo ljubavi i duha – posve je drugačiji od svijeta, gdje vlada tko je jači, drskiji, bezdušniji. Da sasiječe korijene bolesnih želja, lude ambicije svojih učenika, Isus daje svoj model vlasti i časti: tko želi vladati, mora služiti braći nesebično, bez bilo kakvoga interesa.
Kako je to posve drukčije nego mi mislimo i želimo. Malo ih je koji ne žele „biti najveći“, „biti prvi“.
Već malo dijete bori se svojim ručicama da osvoji prvo mjesto u srcu svoje majke ili na njezinu krilu, da prisvoji najljepšu igračku ili najveći kolač. Takav je čovjek i teško je ne biti takav.
Znao je Gospodin da će i u Crkvi njegovoj biti bolesnih želja za guranjem, za vladanjem nad drugim, da će biti ljudi kojima je prva briga vlastita korist, čast i vlast, a ne duše i njihovo dobro. Uvijek će biti u društvu i u Crkvi onih koji rado zapovijedaju, nerado služe.
„Sin čovječji nije došao da bude služen“
Isus jasno govori: Tko hoće vlast neka bude sluga. Neka druge obogati svojom ljubavlju, dobrotom, sobom. Isus ne priča priče nego daje primjer vlastita života. „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“. (Mk.10.45.).
Isus nije tražio da mu se klanjaju, nego je sebe poklonio svima. Na križu je pokazao kako se ljudima služi – daje im svu svoju ljubav, sav život. Onda se od njih može i mora tražiti sve: da služe Bogu i uz najveće žrtve ga slušaju.
Isus nije rekao da Crkvi i društvu ne trebaju „prvi“, da nije potrebna „vlast“, nego da „prvi“ budu uvijek prvi u ljubavi, nesebičnosti, odricanju, opraštanju, da se prije svega i uvijek brinu za dobro svoje braće. Tada će oni što nisu na vlasti rado prihvatiti svoje poglavare, njihovu vlast. Ljubav i pažnju nitko ne odbija.
Najveća čast je služiti drugima. Papa, kralj, predsjednik ne može biti svatko. Ali svatko može i mora biti „sluga slugu Božjih“. Svatko ima dužnost i čast služiti drugima.
Sreću Božjeg svjetla u duši, sreću vječnog spasenja na nebu trebamo željeti svakom čovjeku. I ne samo željeti nego i nešto učiniti da se i drugi spase po Kristovoj nauci. Radi toga se svake godine slavi misijska nedjelja po svemu katoličkom svijetu da kršćani učine nešto za one koji nisu kršćani, da učinimo nešto da i oni upoznaju Boga i da se osjete sretni.
Na misijsku nedjelju se potiču svi kršćani da učine nešto za širenje kraljevstva Božjega, kako bi se pomoglo da se što više ljudi spasi po Kristu – po njegovu evanđelju.
Buknuo požar, a ti potaknut ljudskim osjećajem poletio da spasiš nekog iz vatre. Nije pitanje da li ih poznaješ, ljudi su kao i ti, treba im pomoći. I osjećaš se vedar i zadovoljan ako si nekoga izvukao iz požara. Pomogao si mu da koju godinu duže živi, a ti, kao vjernik znaš, kad pomažeš misijsku djelatnost Crkve, pomažeš da se ljudi spase za sve vijeke.
Kod gradnje kuće, broda, potrebno je više radnika raznih profila. Nisu dovoljni samo inženjeri projektanti. Potrebno je mnogo i pomoćnih radnika bez čije pomoći bi radovi sporo napredovali.
To se može primijeniti kad je u pitanju širenje Kristove Radosne vijesti u dalekim zemljama. Ne šire je samo misionari. Oni jesu najglavniji, ali malo mogu učiniti bez pomoći drugih. Tu su svećenici, redovnici, časne sestre. Tu su i liječnici, te razni zanatlije. Svi oni mogu raditi samo ako im katolici svega svijeta pomažu. Zato je i ustanovljena misijska nedjelja da nas potakne da učinimo što možemo za širenje evanđelja.
Potreban je materijalni prinos za gradnju crkava, škola, bolnica, kuća za sirotišta, kuća za stanovanje, za pučke kuhinje, jer mnogo je gladnih – siromašnih. Potreban je i školski pribor za opismenjavanje djece. Samo se tako mogu izvući iz bijede.
Potrebno je moliti da svi ljudi Boga upoznaju, priznaju i ljube. U Očenašu molimo dođi kraljevstvo tvoje. Neka naša molitva bude iskrena i pomoć djelotvorna.