Udobnost i izgled puteva ovisi o cilju putovanja. Ako je cilj našeg putovanja negdje u ravnici, ili možda na nekoj uzvisini na vrh brda, cesta koja do njih vodi, kao i uložen napor da se k cilju dođe, nisu isti. Imajući u vidu važnost cilja i poteškoće koje na putu očekujemo trebamo se prilagoditi uvjetima putovanja.
Cilj našeg životnog putovanja je susret s našim Bogom i vječna slava na nebesima.
Zamisli da si sreo prijatelja i pitaš ga kamo ide. On zastade. Nasta tišina, pa nakon tvog ponovljenog pitanja on potiho promrmlja: Ne znam. Čudno ste se pogledali. Žao ti je tu osobu, koja „se izgubila“.
Sjaj zlata odveo je mnoge u mrak vječnosti
Netko te pita kako se dolazi, kojim putem treba ići do nekog cilja. Ti mu kazuješ koji je najkraći, najprikladniji i najsigurniji put. Njemu se to nije dopalo, bilo mu je neprihvatljivo jer traži odricanja, i odlučio je krenuti „svojim putem“ koji nikamo ne vodi.
Današnje evanđelje nam opisuje susret Isusa s nekim bogatim mladićem. Mladić je dobar i pošten: ne krade, ne laže, ne bludniči i ne čini zla. Pita on Isusa: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“. Isus mu odgovori: „Zapovijedi znadeš. Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“. On mu odgovori: „Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti“. Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“. On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše veliki imetak… Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: „Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!“. (Mk.10-23).
Isusova misao je čista i jasna: bogatstvo često izobliči, rasčovječuje čovjeka. On prestaje biti ono što jest, postaje ono što ima. Bogatstvo lako postaje lažni bog. Čovjek lako postaje potrošač. Smisao rada i života vidi u gomilanju i trošenju. Svoju vrijednost i veličinu premješta u stvari što ih kupuje. Kupujući obmanu, lažne vrijednosti, gubi vlastitu. Duša i srce podivljaju, okamene se. Vrlo često takav je spreman na sve prljavštine da poveća gomilu stvari i novčanica, da se dokopa bogatstva.
Mnogi ljudi su skloni da se pretovare potrebnim i nepotrebnim. A čovjek tako pretovaren teško korača u kraljevstvo Božje.
Sjaj zlata odveo je mnoge u mrak vječnosti. Mnogi bogataši ostaju bez srca, bez ljubavi, bez Boga – sve mu je oteo novac.
Mnogi, možda i među nama, kad imaju prepunu riznicu i trbuh, misle da imaju sve. Nerijetko imaju samo nesreću i nemir.
Mnogima je bogatstvo postalo prokletstvo. Jedni se daju raskošnom životu što ih nerijetko dovodi na prosjački štap i postaju socijalni problem.
„Lakše je devi kroz ušice igle nego bogatašu u kraljevstvo Božje“. (Mk.10.25.).Ozbiljno je to upozorenje. Novac nam ne smije zarobiti srce. Ne smijemo biti ono što imamo, vrijediti koliko vrijedi štedna knjižica ili imetak. Našaprva briga nije gomilati i trošiti. Bijedan je čovjek, pogotovo kršćanin, koji vrijedi koliko vrijedi njegovo odijelo, namještaj, auto, te zdjela i čaše što ih je ispraznio.
Čovjeku bez Boga bogatstvo postaje bog
Veliki filozof Sokrat, gledajući atenske trgovine pretrpane potrebnim i nepotrebnim stvarima, govorio je: „Koliko je toga tu što ja ne trebam“. Velika skromnost velikog mudraca.
Ma koliko bio bogat, čovjek mora ostati skroman i slobodan, ne dati se zarobiti ni stvarima, ni brigama, ni potrebama.
Čovjeku bez Boga bogatstvo postaje bog. To nije naš bog, tu nije naša sreća. To je prljavi idol kojemu se klanja moderni idolpoklonik, današnji čovjek – potrošač. Nama taj ideal ne smije zaprljati ni ruku ni dušu.
Isus je upozorio na opasnost od bogatstva, ali nije rekao da moramo biti sirotinja, beskućnici. Nije zlo u bogatstvu nego u srcu. Nije proklet novac nego grabežljiva ruka.
Kome je novac sve, Bog mu je ništa. On nema ništa. Isus ne želi da budemo lijenčine. Kad stvori Bog čovjeka dade mu ruke i pamet da sebi stvara život, da svagdano sebi poboljšava uvjete života, da mu život bude udobniji. Bog ne voli lijenost, a marljivost blagoslivlje. Bog blagoslivlje i fizički i umni rad i želi da stalno poboljšavamo životne uvjete.
Čovjek se može nasititi svakom hranom te mu postane odvratna, ali novcem ne. Što ga više ima postaje gladniji.
Činjenica je da su mnogi, dok su skromno živjeli, bili više ljudski, pristupačni, manje napuhani, manje oholi nego kad se ekonomski podigoše. Ti „bogati“ često susjeda s visoka gledaju komentirajući: On ne zna ništa. Da je mene slušao, danas bi imao.
Mnogi što skromno žive nedjeljom posjećuju svetu misu, a onima što se „malo podigoše“ nedjelja služi za izlete ili posjete prijateljima.
Bog ne želi da živimo kao prosjaci. Koliko god je teško sačuvati dušu i pamet u bogatstvu, toliko je teško sačuvati ih u bijedi i siromaštvu.
Mudri Salomon moli se Bogu govoreći: Ne daj mi Bože, ni siromaštva ni bogatstva, daj mi ono što mi je za život potrebno. Ne daj mi bogatstvo jer bi se moglo dogoditi da rečem: Tko je Bog? Ne daj mi ni siromaštva jer ako osiromašim mogao bi doći u napast da kradem, pa bih osramotio Tebe, Bože, i sebe!
Dobro je i pametno savjetovao stari Tobija na samrti svoga sina: „Sine moj… Sve dane života svoga imaj Boga pred očima… Daj milostinju od imetka svoga i ne odvraćaj nikad lica svoga od siromaha“. (Tob.4,6-7).
Isus nas savjetuje da ne činimo dobro da nas ljudi vide ili radi reklame ili da se time hvalimo. Tada naše dobro djelo gubi vrijednost pred Bogom. Neka ne zna ljevica što čini desnica. Naplatit će otac nebeski. Tako nas uči Isus.
Nije novac proklet, nego onaj koji drži više do novca nego do Boga. Radimo, trudimo se, uljepšavajmo sebi život, ali nemojmo da novac posjeduje nas, nego mi njega. Neka nam novac služi za potrebe, a ne da mi robujemo novcu.