„Prije, ljudi, nije bilo vako, moleć Boga živilo se lako. Puno dice oko ognjišta, atmosfera uvik biše fina, slušala su čeljad domaćina. Danas, brate, ništa tako nije, ne mošt vidit da se itko smije. A kad se i našali malo, svi pitaju što ti je budalo“.
Uz zvuke gusli, pjeva ovakvo 76-ogodišnji Vinko Štrbić iz Stabline. Pjeva zbog ljubavi prema ovom jednostavnom, čarobnom instrumentu i tako nastoji što više produžiti njegov „život“. Jer gusle nestaju, a Vinko je posljednji čuvar te tradicije na području Grada Ploča i vjerojatno jedini aktivni guslar ne samo u dolini Neretve nego i šire. Gusle su postale nerazdvojni dio njegovoga života, a zavolio ih je još kao dijete. „Prva svirka koju sam čuo u životu bila je cviljenje gusala.
Bilo je to u Plini, u selu Puljani, a ja sam tada imao osam godina. To iskustvo zauvijek se uprezalo u moje sjećanje i pratit će me dok sam živ. Guslio je pokojni Petar Radaljac. Samo su neki zaseoci u Plini Istočnoj i Plini Zapadnoj imali guslare. To su bili, koliko se sjećam, Štrbići – Podažuželj, Malete i Janjići. Ja sam počelo guliti kad mi je bilo jedanaest godina na guslama koje im je dao Petar Radaljac, jer je on u to vrijeme prestao guliti. Te su gusle bile napravljene od bakrača, a ne od drveta i kože. Bio sam samouk, strpljivo sam vježbao i učio, jer sam to jako volio. Na njima sam svirao 4-5 godina“, prisjeća se Vinko toga vremena.
A onda ga je životni put, u potrazi za egzistencijom, doveo u Ploče, odnosno u Stablinu, kada je, istina, sam napravio gusle, ali su ga ženidba i radne obveze za neko vrijeme razdvojile od njih. Te su gusle bile izgrađene od drveta i kože, sa kvalitetnijom strunom od konjskog repa, za razliku od onih na kojima je učio gusliti, a na kojima je struna bila od kobile. „Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća učio sam zanat bravara u pločanskome Azbestu, a došle su i mnoge druge obveze, pa sam silom prilika napravio podužu pauzu, sve do početka devedesetih godina. Svirao sam za sebe i svoje najbliže, a prvi javni nastup imao sam na jednoj svadbi moje rodbine u Tučepima, 2010. godine. Nakon toga sam nastupao kad god bi netko od moje rodbine ulazio u bračne vode“, kaže Vinko.
U međuvremenu je nabavio i narodnu nošnju, a zapazili su ga i čelni ljudi KUD-a Ploče, pa je redoviti sudionik svih njihovih nastupa. „To mi je sjajna prilika da ovaj instrument prezentiram široj javnosti. Žao im je što kod mladih ljudi ne postoji interes da se ova tradicija nastavi. I danas ima ljudi koji kod kuće čuvaju gusle, a ne pokazuju volju da sviraju. Volio bih da se pojavi netko mlađi, s voljom i talentom, da prenesem svoje znanje i iskustvo“, nada se guslar iz Stabline.
Kažu da je slušanje gusala usporedivo s gledanjem dokumentarnog filma u kojem se prepričavanju povijesni ili neki drugi događaji. Tako i Vinko sada piše pjesmu o svojoj Plini, koju će, kako kaže, moći razumjeti samo Plinjani. Opisat će zanimljiv život tih ljudi u prošlosti, kako se pilo vino, čuvale koze i ovce i sl. Obuhvatit će razdoblje do šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada su ljudi počeli masovnije odlaziti u Ploče, žene u Azbest, a muškarci najviše u Luku Ploče i tadašnje Građevinsko poduzeće. I guslit će Vinko, zar treba naglašavati, dok god bude mogao.
Gusle su narodni gudački instrument, izrađen od jednog komada orahova, hrastova, borova ili javorova drva, s najčešće jednom, a rijetko s dvije žice, koji je na ove prostore dospio, pretpostavlja se, iz zapadne Azije opreko Bizanta oko IX stoljeća. Guslari su nekad bili kroničari nepisane povijesti svoga naroda i njegovih davnih zgoda. Jedan od poznatih guslara bio je Andrija Kačić Miošić „(„Starac Milovan“).