Ako želiš izgubiti prijatelja reci mu što o njemu misliš. Bježe ljudi od istine, koja ih raskrinkava. Upravo radi toga se vladajući okružuju „klimoglavcima“, laskavcima, onima koji će im potvrđivati njihove zamisli koje nisu utemeljene na istini i znanosti.
Ako im sugovornik odgovori onako kako su očekivali, jer oni samo traže potvrdu svoje umotvorine, nastupit će mir među njima. U protivnom tu završava njihovo prijateljstvo.
Teško narodu čiji se predstavnici vlasti okružuju ljudima koji „po svoje mišljenje idu kod nadređenih“. Laskavci, klimoglavci na „kraju balade“ budu odbačeni kao potrošni materijal.
„Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“
U današnjem evanđelju čitamo kako farizeji idu k Isusu „po svoje mišljenje“, i upitaše ga: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“. On im odgovori: „Što vam zapovjedi Mojsije?“ Oni rekoše: „Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti“. A Isus će im: „Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“. (Mk.10.2.-9.).
Tvrd je to bio govor za njih, govor kojega oni nisu mogli „provariti“. Nisu to očekivali. Oni – muškarci, smatrali su sebe gospodarima i mogli su kad i kako im se prohtije dati ženi otpusno pismo. Isus međutim uzima u zaštitu ženu i svetost braka govoreći: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“.
Posve je jednako tko koga napušta, ostavlja, bježi, pa i ono što neki zovu „sporazumno“ – uvijek ostaje pitanje je li dopušteno?
Živimo u potpuno zaraženoj klimi, gdje je bračni moral pao na niske grane, gdje muškarac mijenja žene kao modne kapute, pa i žene ne zaostaju u „tom modnom trendu“. U takvoj nemogućoj situaciji, gdje se mahnita, luduje, povodi se za televizijskim i filmskim reklamama, glumi život, a stvarno ga ne živi. Nerazrješivost ženidbe, u ušima i onih „dobrih“ i čestitih vjernika, opet to zvuči kao nešto staromodno, nešto kao „pričam ti priču..“
Isus ne dopušta nikakove iznimke. Ponavlja neoboriv princip: Što je Bog sjedinio, čovjek neka ne rastavlja! Zašto? Jer, ženidbom, muškarac i žena više nisu dva tijela, nego jedno. Židovi Isusa pitaju: „Je li mužu dopušteno..“ Kao da žena ne postoji?! Zato Isus u ženinu obranu govori: „Tko otpusti svoju ženu, pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub“. (Mk.10.10-12).
I muškarac i žena su pred Bogom jednaki. Nemaju oni iste osobine. Po tome se razlikuju. Radi se o pravima pred Bogom. Nije u pitanju ravnopravnost po istovjetnosti, već po važnosti djelovanja određena Božjim zakonom. Isus u svom odgovoru odbacuje društvo u kojem bi muškarac imao pravo jačega. Isus osuđuje egoizam jedne strane na račun druge.
Tako ustanova braka dobiva svoju punu vrijednost, jer su zajamčena jednaka prava obadvoma. Svaka rastava znači egoizam jedne osobe prema drugoj.
Djeca su blagoslov obitelji, zbog kojih se isplati sve žrtvovati
Raskida se jedno tijelo, jedan organizam u kojeg i desna i lijeva ruka trebaju , desna i lijeva noga trebaju, i desno i lijevo oko jednako trebaju i vrijede.
Na svijetu nema ništa savršeno. Pa ni kršćanskog braka nema posve savršenog. Lako je reći: jedno tijelo, jedan duh, jedna misao. Ali vrlo je to teško ostvariti. Ne zaboravimo da je ženidba sakrament, svetinja, da u ženidbi i Bog daje svoju milost i snagu supružnicima, da mogu ustrajati u međusobnoj ljubavi i vjernosti.
Djeca su blagoslov obitelji. Baš radi te djece isplati se sve žrtvovati. I sve nesporazume zaboraviti. I sve nesuglasice izravnati. I oprostiti jedno drugome – to je prvi zahtjev zajedničkog života. Teško je to. Znam. Ali drugog puta nema, a ni izlaza. Tko traži „izlaz“ na drugi način, zalutat će. Upropastit će i sebe i ženu i djecu. I kuću. Što će mu sve to što je gradio?
Što će mu kuća, namještaj, televizor, automobil… Što će mu sve to, ako mu djeca budu pjevala onu tužnu pjesmu: „Svi me vole samo tata ne..“ ili „Svi me vole samo mama ne!“. Jednako tužno i ružno. Jednako tragično.
Ne zaboravimo na Isusove riječi: „Pustite dječicu neka dolaze k meni, ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjeg kao dijete, ne, u nj neće ući“. Nato ih zagrli pa ih blagoslovi polažući na njih ruke. (Mk.10.13-16).
Pustite, da se rodi u zajedničkoj ljubavi! Nemojte sprječavati njihov dolazak na ovaj svijet. I kad ih rodite, dovedite ih što prije k Isusu. Da postanu Božja djeca po krštenju, i da rastu u njegovoj blizini. Nek ih Isus uvijek miluje i blagosiva, pa će to onda biti i vaš blagoslov, i neće vam ludorije padati napamet, niti farizejska pitanja postavljati: „Smije li se ovo…, smije li se ono?“…
Brak je trajno uzajamno darivanje. Dar se nikada ne traži natrag. Bog nas ljubi i kad ga ne ljubimo. On je vjeran i kad smo nevjerni. Brak mora biti takav – najsavršenija slika Božje vjernosti i Božje ljubavi.
Danas se javno mijenje okrenulo protiv braka. Kao da smišljeno, sustavno razara bračnu vezu i obitelj: odgovornost, plodnost, svetost, čistoću, čvrstoću braka. Sve je bačeno u blato, pogaženo prljavim nogama. Svijet sve više nalikuje krdu gdje ne postoje muževi i žene nego mužjaci i ženke. Brak je često obično iskorištavanje tuđeg tijela ili novčanika na određeni rok – a zatim razlaz… Tužno, zar ne?!
Čovjek je đavolski drzak. Usuđuje se razoriti što je Bog izgradio. Kršćanin mora misliti evanđeljem. Brak mu je životni i doživotni ugovor. Brak je neobična jednadžba: 2=1. Dvije grane srasle u jedno stablo života. Od svakoga se mogu rastati i rastaviti, ali jedno od drugoga nikada.
Ne smijemo krojiti evanđelje po sebi, nego sebe po evanđelju.