DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „ONOME, NAPROTIV, TKO BI SABLAZNIO JEDNOGA OD OVIH NAJMANJIH ŠTO VJERUJU, DALEKO BI BILO BOLJE DA S MLINSKIM KAMENOM O VRATU BUDE BAČEN U MORE“
Kad djeca naprave neki nestašluk, neki nered, načine neku štetu, može se čuti kako se pravdaju – jedan drugog optužujući: Nisam ja, on je prvi počeo – rekao nam je da to učinimo. Nismo ni znali što će se sve dogoditi. Da smo znali da će ovako završiti, to sigurno ne bi radili. Nama je to bila samo igra – šala.
I tako iz dana u dan počevši od djece pa do odraslih traži se idejni začetnik, vođa, zavodnik koji to čini svjesno ili nesvjestan svih neželjenih posljedica.
„Jao čovjeku po kome dolazi sablazan!“
Kakva je to igra koja nekome donosi suze? Isus koji je dobro poznavao slabost ljudske naravi reče: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bilo bolje da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“. (Mk.9.42.)
Tek zasađeno stablo treba čuvati od nevremena i zvijeri, njegovati ga, štititi od štetočina, zalijevati. Samo tako možemo jednog dana očekivati željene plodove.
Tako je i s djecom koju Gospodin često uzima u zaštitu. Teške su Isusove riječi prijetnje i zaštite malenih i plemenitih. Slične riječi je Isus izgovorio kad je govorio o izdajici Judi.
Riječi današnjeg evanđelja su upućene onima koji navode na grijeh nevine, guraju ih u propast. Svojim zlim, sablažnjivim riječima i vladanjem otimaju im vjeru ili nevinost duše. Isus takovima govori: „Jao čovjeku po kome dolazi sablazan!“. (Mt.18.7.).
Strašne su to riječi kojih se malo strašimo – i to je najstrašnije. Sablazniti znači navesti drugoga na grijeh na bilo koji način.
Na vjeronauku smo učili o „devet tuđih grijeha“: Savjetovati na grijeh. Zapovjediti da se griješi. Pristati na tuđi grijeh. Navesti drugoga na grijeh. Hvaliti tuđe grijehe. Tajiti tuđe grijehe kad smo ih dužni očitovati. Ne pokarati tuđe grijehe. Pomagati drugoga u grijesima. Braniti tuđe grijehe.
Mora nam biti jasno da smo odgovorni za sreću ili nesreću, za spas ili propast svoje braće. Da, za mnoge grijehe što ih čine drugi, krivi smo mi. O, kako malo na to mislimo, ako uopće mislimo.
Zna Isus za našu sklonost: hod linijom manjeg otpora, zato nam jasno i nedvosmisleno zbori: „Pa ako te ruka sablažnjava, odsjeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsjeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi“. (Mk.9.43-48).
Isus nam jasno poručuje da moramo biti spremni žrtvovati mnogo toga kako bi dušu spasili i postigli vječnu sreću.
Blago tebi ako možeš reći: „Nijedna duša nije na mojoj duši“
O kako je čovjek spreman na žrtvu – odricanje, kako bi postigao neke ovozemaljske ciljeve na sportskom, kulturnom, glumačkom, znanstvenom polju. Nemjerljive su žrtve – odricanja zbog viših ciljeva.
Odricanja i „žrtve“ postoje i u životinjskom svijetu. Poznati su nam postupci lukave lisice. Kad se ona ulovi u zamku lovačku, zna što joj prijeti ako u takovom stanju dočeka lovca, pa brzo i spretno odgrize rep ili nogu koju je zamka uhvatila i tako se oslobodi i pobježe. Zna lisica da bez kitnjastog repa i bez noge može živjeti. Važno je bilo spasiti glavu.
Zar da lisica pokazuje više „pameti“ od tebe, čovječe. Moraš znati pravilno vrednovati sve u životu. Postoje važne, manje važne i nevažne stvari. Da li ti znaš staviti sve na svoje mjesto – razlikovati bitno od nebitnoga?
Kad čujemo Isusove riječi odsjeci, iskopaj, zastanemo u nevjerici pitajući se da li je to moguće. Zar Isus traži da sami sebe sakatimo? Razmisli i uvidjet ćeš poruku.
Zar ljudi ne žrtvuju dijelove tijela da spase život? Po savjetu liječnika nešto žrtvuješ da dulje poživiš. Na svaku žrtvu, odricanje si spreman da što dulje gledaš izlazak i zalazak sunca. Bez obzira na sve poteškoće koje su te snašle drag ti je ovaj život, čiji su dani ipak odbrojani.
Kakova tek spremnost na žrtvu i odricanje mora biti u tvome srcu kako bi osigurao vječni život?
Kad nadođe poplava, vatra, potres ili neka druga velika nevolja, u velikim si mukama i nedoumici pitajući se što spasiti. Pokušavaš spasiti ono vrijednije i potrebnije, pa ako u tome ni ne uspiješ, sretan si što si spasio djecu i sebe, ta život je ipak vrjedniji od materijalnih dobara,
Žališ se da su došla neka čudna vremena gdje su sve vrednote izokrenuli i ne poštuje se Božji zakon. Potrudi se da sebe i svoju djecu sačuvaš u vjeri i poštenju. Time si postigao ono što je glavno. Spasio si bitno.
Englezi su u svojoj davnoj prošlosti imali predsjednika vlade koji je kasnije proglašen svetim. To je Tomas Morus. Život je dao za svoju katoličku vjeru. Kralj Henrik VIII odvojio je Englesku od Katoličke Crkve. Tražio je od kancelara Tome Morusa da se i on odrekne i ne prizna Papu za poglavara vjere. Neka prizna njega, engleskog kralja za poglavara Crkve. Toma nije htio priznati govoreći: Ja sam državni, kraljev službenik, ali sam prije toga Božji službenik. Kralj ga je zatvorio. U zatvor mu je slao ženu i kćer da ga nagovore da se pokloni kralju. Inače će izgubiti glavu. Njegov odgovor je bio: „Volim da me kralj pogubi, nego da me Bog osudi“.
Pogubi li me kralj mogu izgubiti nekoliko godina ovozemaljskog života. Osudi li me Bog, gubim čitavu vječnost. Ja tu nemam dvojbe. Ostajem vjeran Bogu svome.
I bi pogubljen. Volio je Toma živjeti, volio je svoju obitelj – ženu i djecu, ali je još više volio Boga i svoje spasenja.
To nam Isus želi reći. Što smo mi spremni žrtvovati za spas duše? Odgovor je – Sve! Spašavajući svoju misli i na one pored sebe. I blago tebi ako možeš reći: Nijedna duša nije na mojoj duši –nikoga zaveo nisam lošim primjerom.