U francuskoj prijestolnici 20. listopada ove godine Ivanki Paul, rođenoj Oršulić iz Komina biti će uručena srebrena medalja koju joj je dodijelila Academie Internationalde Lutecc za knjigu „Goodbay Tito“. Riječ je o knjizi u kojoj ova 79-ogodišnja vitalna Kominka, pjesnikinja i predavačica, članica Društva francuskih pjesnika i njihova predstavnica za Hrvatsku, opisuje godine njene mladosti u Titovoj Jugoslaviji, licu i naličju toga režima, u kojem je hrvatski nacionalni identitet, kako je naglasila, sačuvan zahvaljujući ustrajnosti i nepokolebljivosti naroda da obrani svoju tradiciju, jezik i običaje, a posebice vjeru, kao konstantu kroz stoljeća.
Bezbroj je primjera kojima Ivanka može posvjedočiti dvostruko lice jugoslavenskog komunističkog režima. Ivanka se prisjeća kako je nastava u prvom razredu škole u Kominu, gdje je stjecala znanja i radne navike, počela tako da su se djeca, pjevajući pjesme o drugu Titu, okupila oko lomače na kojoj su gorjele knjige iz Župne kuće u Kominu. Prisjeća se i očevih suza kada je vidio taj prizor i uspio spasiti nekoliko knjiga. Nedugo nakon toga ubijen je svećenik. Prisjeća se i putovanja u Zagreb s ocem, velikim ljubiteljem Augusta Šenoe, koji joj je strpljivo objašnjavao koji su „naši“ spomenici, a koji treba dati „od šake do lakta“, kao i dvogodišnjeg tamnovanja njenoga brata u komunističkim kazamatima nakon sloma Hrvatskog proljeća. „Potrebno je svjedočiti o tim vremenima, jer što nije zapisano nije se ni dogodilo. Taj režim omogućio mi je da budem prva generacija maturanata u Pločama, da studiram i bavim se kazalištem, da se emancipiram i upoznam svijet, ali taj režim je bio surov, špijuni su bili na svakom koraku, roditelji ispred nas nisu smjeli pričati o mnogim stvarima, nismo znali za Bleiburg i za mnogo toga“, kaže Ivanka, prisjećajući se zgode o jednom kominskom špijunu. Naime, njen otac Dragutin jedne nedjelje nije mogao ići u crkvu jer mu se raspala jedina košulja koju je imao. Igrom slučaja, to je vidjela žena toga špijuna i Ivankinoj majci, potajno, preko posrednika, posudila novu bijelu košulju za tu prigodu. Ivankin otac nije imao pojma čija je košulja, a prilikom ulaska u crkvu uredno je „registriran“, jer je na stepenicama ispred crkve špijun marljivo odrađivao svoj posao, nemajući pojma da njegova košulja upravo „prolazi“ pokraj njega.
Nakon završetka mise, košulja je oprana u „lukšiji“, kako miris tamjana ne bi odao gdje je bila, a onda je u istoj toj košulji špijun otišao u Komitet podnijeti izvješće. Ivanku je i u Francuskoj, gdje je na svjetski poznatom pariškom sveučilištu Sorbonne završila pravo, pratila zabilježba koju je dobila za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kako je ona „provincijalka s nazadnim idejama koju treba prevaspitati na lijep način“. Ipak, Titu je zaželjela da nađe svoj mir. Profesorica je francuskog jezika i književnosti, danas umirovljenica i udovica, radila je u Francuskom nacionalnom birou za imigrante pri Ministarstvu vanjskih poslova,ima sina Thierrya, koji je arhitekt u Vesraillesu, i kćerku Natali, novinarku koja govori pet jezika. Jedno vrijeme aktivo se bavila politikom, radila je s Jacquesom Chiracom i Nikolasom Sarkozyem. Godine 1997. dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je Redom hrvatskog pletera.
„Goodbay Tito“ Ivankina je treća knjiga. Prije nje, 2000. godine izdala je prvu knjigu pjesama „Vaše oči gospođo“ (Vosyeux Madame), koja je dobila prvu nagradu na Festivalu međunarodne umjetnosti na Azurnoj obali, a onda i knjigu pjesama i pripovjedaka „Ništa nije izgubio tko je bio zaljubljen“ (Rien n estperduquand on a aime). Trenutačno završava knjigu anegdota iz povijesti Komina „Nije legla vila, još joj gori svića“.