Isus najavljuje svoju muku i smrt na križu i govoraše im: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati“. No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. (Mk.9.30-32).
Znamo kako su te ruke okrutne i prljave. Te ruke tešu mu križ, kuju čavle. Sve to Isus zna ali nastavlja svoj put. Ne uzmiče.
Tko želi biti prvi, neka bude posljednji
Isusove su riječi jasne, ali ih apostoli ne prihvaćaju, jer drugo očekuju – drugo žele, zato nisu razumjeli tvrdi govor križa. Nije im bilo lako shvatiti, a ni prihvatiti da Isus umjesto prijestolja bira križ. Umjesto zlatne krune – trnje oko čela. Oni žele „prva mjesta“, gospodovati i gospodariti. Isus ih vraća na pravi put: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“. (Mk.9.35).
Biti prvi – vječna je napast čovjekova. Olimpijade, ispiti, natjecanja, natječaji – na svim područjima rada i života čovjekova poticaj su za što veći uspjeh.
Nema zla ako čovjek traži mjesto što odgovara njegovim sposobnostima i mogućnostima. Međutim, ako se gazi drugi da se bude prvi, to je nedopustivo. U tim „prvim mjestima“ nema Božjeg blagoslova.
Svi smo mi svjedoci tih i takovih „prvaka“. Nitko ih ne voli, svi ih osuđuju. Sve dolazi na naplatu. Sve što je Isus govorio apostolima odnosi se i na nas. Ne shvaćamo da smo rođeni da ljubimo svoga Boga i svoju braću – ljude, i da služimo Njemu i njima.
Mi naprotiv često želimo biti „bog i batina“, gospoda i gospodari. Malo ih je koji to ne žele. Isus reče da su to zle, opake želje. Čovjek je samo toliko čovjek koliko služi, koliko se odriče svoje sebičnosti, svakog iskorištavanja drugog, svakog gospodarenja nad drugim.
Svaka ljudska zajednica bi trebala biti zajednica ljubavi i služenja. Najbolji primjer je obitelj – temeljni kamen svakog društva.
Da, obitelj je prva škola i prva crkva. Bez zdrave obitelji nema zdravog društva. Supruzi ostvaruju svoju ljubav i čvrst, sveti brak samo ako zaboravljaju sebe – svoje hirove, samovolju i sebičnost. Tu nema sluge i gospodara nego samo uzajamna ljubav i spremnost da se do kraja žrtvuje.
Mnogi se brakovi danas raspadaju upravo zato što muž ili žena ili oboje žele gospodariti, a ne odricati se – služiti.
Roditelji nisu i ne smiju biti gospodari nego su stvarno sluge svoje djece. To bi morali biti. Željeti djecu rađajući ih u ljubavi. Sve je manji broj rođenih, jer se gubi smisao služenja, žrtve, zaboravljajući da je najveća životna radost u darivanju života. Tu se na najbolji način očituje naša suradnja s Bogom u stvaranju. Biti potpuno spreman u službi života ma koliko koštalo.
I dok su apostoli među sobom razgovarali o tome tko je najveći… Isus uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“. (Mk.9.37.).
Ponizni budite kao djeca
Kad bi Isus nakon poučavanja, pomaganja ljudima u njihovim tegobama, a uvijek je bilo onih koji su tražili pomoći i utjehu, kad bi dakle sjeo da se malo odmori, upravo tada donosili su mu djecu da stavi na njih ruke i da ih blagoslovi, jer to nisu mogli dok ih je poučavao, apostoli su im branili govoreći da je Isus umoran i da ga puste na miru. Isus je prekoravao apostole: Ne branite im, jer ja za njih uvijek imam vremena, a morate i vi. Za prijatelja si uvijek na raspolaganju, a djeca su najbolji prijatelji. Oni te neće nikada izdati. Nisu zlopamtila. Nisu osvetoljubljivi.
Poručuje Isus roditeljima: Kad primate djecu koju Bog po vašem braku šalje na svijet, vi primate Isusa.
Vidio je Isus kako se apostoli međusobno prepiru tko je od njih veći i važniji, pa im je kazao: Ako ne budete kao djeca nećete ući u raj. Tko od vas želi biti najveći neka bude sluga svima. Ponizni budite kao djeca.
Odrastao čovjek smatra nedoličnim da bi bio kao dijete. Stvarno i jest tako u nekim stvarima. Dijete bi se po čitav dan igralo i dangubilo, ne bi se sjetilo da se prihvati korisna posla. Dijete će ponekad napraviti i neku štetu jer ne zna procijeniti pravu važnost svojih postupaka. U stanju je napraviti kojekakve djetinjarije koje ne dolikuju razboritu čovjeku. No, nije Isus u tom smislu rekao da budemo kao djeca. Dijete će se s djetetom posvađati, ali će se ubrzo skupa igrati. Ne zna za mržnju.
Dijete ne mrzi da bi drugom jamu kopalo. Može učiniti štetu susjedu, ali ne da ga unesreći ni postupkom ni jezikom. U tome se moraju odrasli ugledati u djecu.
U ono doba dijete je uistinu bilo sluga svima u kući. Poslušno svakome, ponizno svakome. Zato Isus veli apostolima da se ne smiju laktati i prepirati tko je veći i važniji.
Tko želi biti prvi, neka bude sluga svima. Na prvi pogled to nam izgleda čudno i neprihvatljivo. Saberi se malo i promisli.
Brzo ćeš naći primjer tu blizu – u svom domu. Zar otac i majka nisu sluge svojim ukućanima? Prvi na poslu, a zadnji na počinku. Sve moraju podmiriti, sve zadovoljiti, a njima što ostane. Ne može otac biti nekakav beg za koga djeca i ostali u kući rade i služe mu. Zapravo on svima služi.
Kao što je domaćin u kući sluga svih, tako je u sličnom položaju svećenik u župi. Svi očekuju od njega pomoć i razumijevanje. Svi očekuju da im bude „rame za plakanje“. I sretan je svećenik kad vidi da je bio od koristi, da je unio barem malo radosti i nade u nečiji život. I svećenik je čovjek koji se bori s životnim nedaćama, a pomoć mu redovito stiže samo od Boga. Nije lako shvatiti ni prihvatiti tu spoznaju.
Isus jasno poručuje: Ne uznosi se nad druge. Budi na usluzi svima. Pomozi slabijem od sebe, koji se nije rodio pod sretnom zvijezdom poput tebe. Znaj da je blaženije davati nego primati. Potrudi se da drugima olakšaš život pomažući im. Nemoj druge iskorištavati, već im pomozi.
Tko nastradalom na cesti ne pruži pomoć, bit će kažnjen po zakonu. Evo pitanja kako se odnosimo na životnoj cesti. Ne zaboravi Isusove riječi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“. (Mt.25.40.).